Era proizvodnje struje bez karbonskog (ugljik) zagađenja zraka uz energetsku održivost dolazi brže nego što smo mislili. Mnoge zemlje širom svijeta suočavaju se s teškim odlukama, a to je kako osigurati ekonomski rast i sačuvati radna mjesta, a istovremeno težiti čistijoj atmosferi. Da bi se razumjela težina ovih odluka, važno je razumjeti kako funkcioniše energetski sistem jedne zemlje.
Energetski sistemi slični su širom svijeta, bez obzira na određene manje varijacije. Postoji nekoliko ključnih učesnika koji čine energetski sistem. Prvi učesnici su proizvođači energije koji na različite načine generišu energiju, dobijajući je iz čvrstih goriva, vjetra, sunca, vode itd. Jednom kada se energija proizvede, za isporuku se koristi konvencionalna prenosna mreža. Treći sudionici su dobavljači energije koji energiju prodaju privatnim i poslovnim potrošačima.
Status prenosne mreže svake zemlje može se razlikovati u smislu životnog vijeka infrastrukture te koliko efikasno gore navedeni učesnici međusobno koordiniraju svoje poslove. Kombinacija proizvodnje takođe varira za svaku zemlju. Ulaganja u modernizaciju energetske infrastrukture i prelazak na čistiji proizvodni miks zavisit će od ekonomske snage svake zemlje, interesa vlade i svijesti građana.
U ekonomski razvijenim zemljama možemo vidjeti kako se stambene i poslovne zajednice oslanjaju na energiju koja je proizvedena na licu mjesta, od sunca, biomase, vjetra itd. Manje ekonomski razvijene zemlje zaostaju u tom procesu. Modernizacija energetskog sistema i prelazak na proizvodnju bez karbona (ugljika), tj. održivu obnovljivu energiju, varira u zavisnosti od prirodnih resursa zemalja, tehnološkog napretka, državnog interesa i ukupnog nivoa obrazovanja.
Svaka zemlja ima drugačiju strukturu proizvodnje električne energije. Kada je u pitanju regija Balkana, Srbija 70% električne energije dobija iz čvrstih goriva, dok Hrvatska proizvodi 60% električne energije u hidroelektranama. Bosna i Hercegovina ima snažne ukupne kapacitete kao izvoznica električne energije koja generira 40% od hidroenergetskih potencijala i 60% od sagorijevanja čvrstih goriva.
Danas vidimo pokrete koji nameću temu klimatskih promjena kao prvi prioritet vladama širom svijeta. Obični ljudi žele vidjeti nove političke programe koji će pokrenuti svijet da se bori za čistiju atmosferu. Takva kretanja svakodnevno rastu s konačnim ciljem da naša planeta bude čista. Zavisno od snage lobija koje podržavaju različite interesne grupe, ovisit će i postignuti napredak na ovom polju.
Ti su pokreti nažalost manje aktivni na Balkanu i nisu toliko uticajni kao na Zapadu, ali njihova uloga raste svakim danom. Među najvećim zagađivačima su elektrane na čvrsto gorivo. Analizirajući tri zemlje našeg regiona, Srbiju sa 70%, Hrvatsku sa 40% i Bosnu i Hercegovinu sa 60% proizvodnje iz čvrstih goriva, očigledno je da će budućnost donijeti temeljito pregrupisavanje načina proizvodnje.
Budući da je Bosna i Hercegovina izvoznik električne energije, pozicionirana je i kao ključni regionalni igrač kada je proizvodnja u pitanju. Stoga bi Bosna i Hercegovina mogla biti lider u pokretanju novih projekata koji će pomoći u ispunjavanju agende za proizvodnju bez ugljika. Te su promjene neizbježne i potrebno je pratiti svjetske trendove. Prije ili kasnije moramo završiti taj proces. Svjedoci smo promjena koje su se dogodile u Sjedinjenim Američkim Državama dolaskom nove administracije predsjednika Bidena, koji je najavio ulaganje od 2 triliona američkih dolara u energetsku održivost i proizvodnju bez emisije ugljika do 2050. godine.
Glavna prepreka Bosne i Hercegovine na putu ka energetskoj modernizaciji je neefikasan politički sistem. Kohezivnim pristupom na državnom nivou, Bosna i Hercegovina bi trebala promovisati energetsku održivost i proizvodnju bez emisije ugljika, te slijediti direktive Evropske unije koje je potpisala 2006. godine. Od tada, naša država ima zakonsku obavezu da ispuni sve preuzete obaveze. Nažalost, zbog blokada i lokalnih interesa to još nije moguće. Bez obzira na prepreke, vrijeme će doći kada ćemo se u potpunosti morati uskladiti s evropskim propisima. Jednom kada se obaveze ispune, to će biti dodatni pokretač za ulaganja i ubrzani razvoj. Energetski sektor u Bosni i Hercegovini može biti jedan od strateških sektora privrede koji bi pozitivno uticao na investiranje u druge industrije. Što je najvažnije, energetski sektor ima kapacitet uticati na masovno zapošljavanje i otvaranje novih radnih mjesta. Sveukupni ekonomski rast i poboljšanje standarda može se postići samo uz snažan energetski sektor. Primjeri drugih zemalja koje su u tim procesima daleko napredovale mogu nam biti vodilja. Više nije pitanje hoćemo li se morati prilagoditi, već koliko ćemo vremena izgubiti prije nego što to shvatimo?
