Trgovina zauzima posebno mjesto u međunarodnim odnosima i na samom je vrhu prioriteta. Ona ne predstavlja samo razmjenu dobara i usluga, već znači i priliku za razvoj mira, prosperiteta i poboljšanja standarda života. Novac je danas novo oružije u ostvarenju relativnog ili apsolutnog dobitka, a diplomatija nova teritorija. Od velike važnosti je održavati kontinuitet u neprekidnom traženju rješenja za uspješnu saradnju i ravnotežu međunarodnih odnosa. Budući da je međunarodna saradnja od velike važnosti za vodeće ekonomske sile, ona je posebno bitna i za zemlje u razvoju. Ne samo radi dobiti i uspjeha u međutrgovinskim odnosima, već i zbog održivosti mira i poboljšanja standarda života. Potreba za analizom trgovine u ovom smjeru proizlazi iz činjenice da postojeće teorije ne daju potpunu sliku na osnovu koje bi mogli razumjeti suštinu ponašanja ovog trgovinskog odnosa, a s ciljem praćenja tokova svjetskog trenda. Da bismo razumjeli upravo ovaj međuovisni i uzročni trgovinski odnos analizu ćemo izvršiti paradigmom koja se sastoji od tri suštinske cijeline koje čine teoriju međunarodnih odnosa: institucionalizam, liberalizam i konstruktivizam. Nijedna od ovih teorija sama ne objašnjava u potpunosti cjelinu koja nam je potrebna, pa ćemo razmotriti sve tri teorije kao jednu paradigmu kako bismo identificirali precizne motore ovog odnosa.

Evropska unija i Kina grade svoje trgovinske veze, kako ističu obje strane, uz uzajamno poštovanje i razumijevanje. Ekonomije Evropske unije i Kine predstavljaju dvije najveće na svijetu. Kina je drugi najveći trgovinski partner EU nakon Sjedinjenih Američkih Država, dok je EU najveći trgovinski partner Kine.  U 2013. godini EU i Kina su, kako bi dodatno ojačale ekonomsku povezanost, pokrenule pregovore o investicijskom sporazumu. Cilj je bio da se investitorima s obje strane pruži predvidljiv i dugoročan pristup njihovim tržištima te pruži zaštita njihovim investicijama. Trgovinski odnos između Kine i EU najbolje je razumjeti u kontekstu opće ravnoteže, umjesto iz uske bilateralne perspektive. Trgovinske i investicijske veze EU i Kine vrlo su važne objema stranama. Rastuće domaće tržište i ekonomska težina Kine predstavljaju značajne poslovne prilike za evropske kompanije, dok EU omogućava Kini plasman njihovih roba.

Bilateralni odnosi između Evropske Unije (tada Evropske  ekonomske zajednice) i Narodne Republike Kine uspostavljeni su 1975. godine. Odnosi su podrazumjevali fokusiranje na saradnju na polju mira, prosperiteta, održivog razvoja i međusobne razmjene. Uključivanje međunarodnih ekonomskih institucija u definiranje trgovinskih planova u svijetu posebno je vidljivo u posljednje tri decenije. Dominantne međunarodne ekonomske institucije današnjice, Svjetska trgovinska organizacija (WTO), Međunarodni monetarni fond (IMF), Konferecnija Ujedinjenih nacija o trgovini i razvoju (UNCTAD) i Inicijativa pojas i put (BRI), dio su platforme na kojoj svoju saradnju temelje EU i Kina, značajno utičući i na ukupna globalna kretanja.

Nakon pada Berlinskog zida i sloma bipolarnog svijeta, uslijedilo je stvaranje novog poretka u kojem se odnosi još uvijek definiraju. Novonastala situacija pruža različitim akterima mogućnost da doprinesu definiranju novih odnosa, ali pruža i mnoge izazove u tradicionalnom razumijevanju ponašanja. Države više nemaju ekskluzivnu ulogu u oblikovanju međunarodnih odnosa. Danas na kreiranje ukupnih odnosa u svijetu sve više utiču različiti akteri, a to su domaće i međunarodne ekonomske institucije, razne multilateralne organizacije, velike internacionalne korporacije, mediji, internet, nevladine organizacije itd. Svi oni igraju značajnu ulogu u definiranju, kako trgovinskih odnosa među zemljama, tako i među raznim blokovima zemalja. S obzirom na prisustvo nabrojanih različitih aktera, koji imaju različite ciljeve i interese, proces donošenja mnogih političkih odluka na globalnoj sceni itekako zavisi od ovih igrača.

Organizacije u teoriji međunarodnih odnosa

Studij međunarodnih odnosa započeo je kao teorijska disciplina objavljivanjem dva  temeljna teksta: Dvadesetogodišnja kriza (E.H. Carrʹs, The Twenty Years Crisis), prvi put objavljen 1939. godine i Politika između nacija (Hans Morgenthau's, Politics Among Nations), prvi put objavljen 1948. godine. Svaki od ovih članaka iznosi suštinu međunarodne politike kako bi se razumjeli opći obrasci i postupci, kao i borba za vlast. Oba su nastojala razjasniti prirode nesporazuma međunarodne politike. Vjerovanje u borbu za moć i ostvarivanje ličnih interesa moglo bi se zamijeniti zajedničkim objektivnim unapređenjem sigurnosti za sve.

Veći dio teorije međunarodnih odnosa usredotočen je na interese država kao jedan od glavnih razloga saradnje ili sukoba. Interesi, kao moć i sigurnost, razumiju se u svom najrealnijem obliku kada su izgrađeni socijalizacijom u međunarodnim organizacijama ili kada su postignuti kao relativni ili apsolutni dobici. Što se tiče odnosa između međunarodnih organizacija  i širenja moći, mišljenja se mogu podijeliti u dvije škole. Prva nam govori da su međunarodne organizacije konzervativno dizajnirane da zamrznu postojeće konfiguracije moći. Ako rade svoj posao, onda ne šire moć. Druga je da se od međunarodnih organizacija očekuje pluralizacija moći. Svijet se sastoji od radikalnih nejednakosti moći, pri čemu neke države imaju apsolutnu dobit, a druge oskudijevaju. Međunarodne organizacije su neophodne za globalno upravljanje, jer pomažu u ujednačavanju uslova davanjem prilika slabim da glasaju kao i zanemarenim pitanjima da budu riješena. Oba smjera su u pravu, međunarodne organizacije mogu biti branitelji moći i agenti reforme. Središte istraživanja Martha Fennimore su klasične međunarodne organizacije. Fennimore se okreće konstruktivističkom pristupu u međunarodnoj politici, tvrdeći da razumijevanje onoga što države žele zahtijeva uvid u međunarodnu društvenu strukturu u kojoj su države ugrađene u guste mreže transnacionalnih i međunarodnih društvenih odnosa koje dosljedno oblikuju njihove percepcije i sklonosti. Fokus je na međunarodnim organizacijama kao jednoj važnoj komponenti društvene strukture i istraživanju načina na koji one redefinišu državne preferencije. S druge strane, Cecil Landau Heftel provodi detaljno istraživanje preciznih karakteristika međunarodnih organizacija i objašnjava u kojoj mjeri one ublažavaju sukob. U međuvremenu je došlo do širenja institucionalnih teorija i njihove primjene. Na samom početku su se vodile rasprave o institucijama između (neo) realista i (neo) liberalnih institucionalista o tome jesu li institucije uopće važne i šta može biti važno. Realizam, koji je za vrijeme hladnog rata postajao sve važniji, usmjerio je pažnju na raspodjelu državne moći i tvrdio da su institucije epifenomenalne uloge moći i interesa.

S tim u vezi, obrasci institucionalnih promjena i stabilnosti egzogeno će se objasniti promjenama u raspodjeli moći. Liberali tvrde da obrasci međuovisnih preferencija spadaju u najvažnije strukture koje utiču na ponašanje države. Za liberale je mir normalno stanje stvari: Kantovim riječima, mir može biti vječan. Prirodni zakoni nalagali su sklad i saradnju među ljudima. Rat je stoga i neprirodan i iracionalan, umjetni izum, a ne proizvod neke osobenosti ljudske prirode. Liberali vjeruju u napredak i savršenstvo ljudskog stanja. Kroz svoju vjeru u moć ljudskog razuma i sposobnost ljudskih bića da ostvare svoj unutarnji potencijal, oni ostaju uvjereni da se ratna mrlja može ukloniti iz ljudskog iskustva.

Slobodna trgovina – kraj rata?

Slobodna trgovina bila je mirnije sredstvo za postizanje nacionalnog bogatstva, jer bi, prema teoriji komparativne prednosti, bilo koja ekonomija bila materijalno bolja nego da teži nacionalizmu i samodostatnosti. Robert Keohane tvrdi da sposobnost država da komuniciraju i sarađuju ovisi o institucijama koje je stvorio čovjek, a koje su se kroz istoriju različito razvijale i u različitom političkom kontekstu. Slobodna trgovina bi razbila podjele između država i ujedinila pojedince u jednoj zajednici. John Stuart Mill je 1848. godine također tvrdio da je slobodna trgovina sredstvo za postizanje kraja rata. Trgovina bi stvorila odnose uzajamne zavisnosti, koji bi potaknuli razumijevanje među ljudima i smanjili sukobe. Liberali vjeruju da međunarodne institucije igraju ključnu ulogu u saradnji među državama. Iako naglašava rastuću važnost međunarodnih organizacija i multinacionalnih korporacija, za ovu teoriju se kaže da je predvidjela ono što je danas poznato kao globalizacija. Robert Keohane i Joseph Samuel Nye su tvrdili da je u eri međuzavisnosti sama priroda međunarodnih odnosa promijenjena i svijet je postao međuzavisniji u svemu, a posebno u ekonomiji. Ova teorija pokušala je sintetizirati realističku i liberalnu perspektivu. Nije u potpunosti odbacila realizam, već nas je postavila u iskušenje time što su se ponekad pojavile određene situacije u kojima pretpostavke ili objašnjenja realista nisu dovoljna.

Keohane je pokušao sintetizirati liberalni i strukturni pravac kojim je namjeravao stvoriti perspektivu za objašnjenje uloge koju imaju međunarodni akteri s obzirom na njihov uticaj na ponašanje država. Keohane se u osnovi ne slaže sa Kenneth Neal Waltz-ovom idejom da se države oslanjaju samo na sredstva koja mogu stvoriti i aranžmane koje mogu napraviti za sebe. Keohane prepoznaje tačan stupanj anarhije u Waltzovom smislu, ali ne i da sistem anarhije neizbježno dovodi do država predisponiranih sukobu djelujući isključivo iz vlastitih interesa i dobiti. U konstruktivističkoj misli norme i pravila se konceptualiziraju kao ograničenja. Ako u određenom primjeru ne primijetimo ograničeno ponašanje, ne možemo zaključiti da pravila i norme nisu na mjestu. Stoga moć možemo shvatiti kao društveni odnos, a ne kao primitivnije poimanje resursa, jer moć može biti ugrađena u društvena razumijevanja i prakse.

Ključni element konstruktivizma je uvjerenje da međunarodnu politiku oblikuju uvjerljive ideje, kolektivne vrijednosti, kultura i socijalni identiteti. Konstruktivizam tvrdi da je međunarodna stvarnost društveno konstruirana pomoću kognitivnih struktura koje daju značenje materijalnom svijetu. Najranija pojava konstruktivizma u proučavanju međunarodnih organizacija i globalnog upravljanja proizašla je iz primjene grocijanskih tradicija u proučavanju svjetske politike, uglavnom kod učenika engleskih škola kao što je Hedley Bull. Međunarodni poredak se u ovoj tradiciji temelji na pravilima, dopunjenim rimskim ius gentium i postojećim ugovornim pravom. Barbara Koremenos tvrdi da je rana institucionalistička književnost, počevši od Setphen D. Krasnera 1982. i Keohane 1984., nadovezujući se na nju, morala voditi tešku bitku oko toga jesu li međunarodne institucije bitne, s obzirom na temeljitiju raspravu o mogućnosti saradnje. Istaknuti realisti Joseph M. Grieco i John Joseph Mearsheimer tvrdili su da zabrinutost država zbog relativnog dobitka i njihovog položaja u međunarodnom sistemu uveliko koče izglede za međunarodnu saradnju. Suprotno tome, institucionalistička teorija naglašava mogućnost apsolutnog dobitka od saradnje, to jest, saradnja bi se mogla oblikovati kao pozitivan zbir, a ne nulti zbir igre. Abramo Fimo Kenneth Organski u svojoj knjizi Svjetska politika tvrdi da nacija može povećati svoju moć čineći pravi izbor saveznika. Ako je novo moderno doba izvan zemaljska institucija, institucionalna saradnja povećala bi svjetski mir i omogućila izbjegavanje sukoba. Robert Glipin u svojoj knjizi Globalna politička ekonomija, razumijevanje, međunarodni ekonomski poredak  tvrdi da je svako uvjeravanje u slobodnu trgovinu superiornije od zaštite trgovine. Doba slobodne trgovine trajalo je trideset godina od 1846. do oko 1870. Predstojeći ratovi i Velika depresija 1930. godine  doveli su do potrebe pronalaska rješenja u održivosti mira i prosperiteta, a 1993. godine do velikih koraka za liberalizaciju tržišta novim rundama trgovinskih pregovora.

Sino – Evropsko trgovinski odnosi

Odnosi između EU i Kine daleko su nadmašili sveobuhvatno strateško partnerstvo definirano u 2003. godini. Međusobne odnose su regulisale i u sporazumu „EU – Kina Sporazum o trgovini i saradnji“ 1985. godine. O sveobuhvatnom sporazumu o ulaganju između EU i Kine pregovara se još od 2014. godine. Napokon, Brisel je januara 2021. godine obzanio Sveobuhvatni sporazum EU-Kina o ulaganju: prekretnice i dokumenti  u kojem se nastoji definirati saradanja između ove dvije ekonomije.

EU – Kina 2020 Strateška agenda za saradnju usvojena je u 2013. godini. S obzirom na promjene u EU i Kini, zajednička je komunikacija o elementima nova EU strategija o Kini usvojena je 22. juna 2016. godine. Ovaj ukupni pomak naveo je EU i Kinu na razmišljanje o tome kako produbiti čitav niz bilateralnih ekonomskih odnosa – jačanje trgovine i investicija, promocija saradnje u oblastima klimatskih promjena, energije, okoliša i globalnog upravljanja, saradnje u nauci, tehnologiji, inovacijama, infrastrukturi, finansijskim uslugama i sudjelovanju u razmjeni ljudi. Na nivou globalnog upravljanja, Sino – Evropska strategija fokusira se na pronalaženje zajedničkih rješenja za globalne izazove kao što su klimatske promjene i izazovi okoliša, migracije, humanitarne krize, promovisanje djelotvornog multilateralizma i međunarodnog poretka temeljenog na pravilima i poštivanju međunarodnih prava i univerzalnih vrijednosti. EU je najveći kineski trgovinski partner, a 2020. godine Kina je pretekla SAD i postala Evropski najveći trgovinski partner. Evropska unija je 31. decembra 2020. godine najavila da su pregovori o sveobuhvatnom sporazumu o ulaganju zaključeni i sporazum čeka na ratifikaciju u Evropskom parlamentu. Dogovor se smatra značajnim korakom ka liberalizaciji tržišta u Kini i najambicioznijim sporazumom koji je Kina ikad sklopila koji rezultira značajnim otvaranjem svog unutrašnjeg tržišta za kompanije iz EU. Svakako da se Kina i EU suočavaju sa nizom izazova u 2021. godini i godinama koje predstoje, a najosjetljiviji izazov je na polju ljudskih prava. Međunarodne ekonomske institucije predstavljaju jedan od najznačajnijih faktora u razvoju svjetske zajednice i protoka roba, ljudi i kapitala, ali i održivosti mira u svijetu. Evropska unija i Kina svjesne su važnosti ekonomskih institucija u razvoju njihovih odnosa i pristupile su međusobnoj razradi i nadogradnji. Institucije su igrale važnu ulogu u oblikovanju Sino – Evropskih odnosa, kako u diplomatiji, tako i u trgovini. Svjesni svoje međusobne važnosti, spremne su kontinuirano pronalaziti nova i nadograđivati ​​dosadašnja strateška rješenja. Čak se i bilateralni odnosi sada vode na najvišem nivou kroz godišnji samit EU – Kina, a kao rezultat posljednjih sastanaka, Kina očekuje jačanje saradnje sa EU u oblastima obrazovanja, nauke i tehnologije, kulture, medija, razvoja mladih, žena i turizma. Mearsheimerov zaključak da institucije imaju vrlo malo utjecaja na ublažavanje sukoba ili Koheneov odgovor da će zapravo institucije koje djeluju na osnovu reciprociteta biti dijelovi svakog trajnog mira, samo su dio ovog velikog diskursa važnosti uloge međunarodnih ekonomskih institucija.