Nikada kao u posljednjih nekoliko godina ugledni američki profesori s najprestižnijih univerziteta nisu glasnije propitivali stratešku ulogu Sjedinjenih država u Evropi. Posebno osporavaju, iz ugla škole strukturalnog realizma, ideju liberalne hegemonije SAD-a ili njen institucionalni okvir kolektivne sigurnosti, NATO, koji će napuniti 72 godine postojanja u aprilu o.g. Ti intelektualni krugovi uglavnom postavljaju tri međusobno povezane i pomalo pesimistične teze koje hrane izolacionističke osjećaje u SAD-u.

Prva teza: postoje dobri razlozi da se unipolarni svijet bliži svom kraju. Kako američki primat postepeno opada, a Kina impresivno raste, američka strategija liberalne hegemonije također se urušava, uključujući njen euroatlanski mehanizam kolektivne sigurnosti.

Druga teza: euroatlantski liberalni poredak stvorio je više problema nego rješenja za SAD nakon završetka Hladnog rata. Ekspanzija NATO-a izvan Gvozdene zavjese, osim što je izazvala nepotrebne tenzije u Gruziji i Ukrajini, također je zatrovala američke odnose s Rusijom, a sve to, da stvar bude još gora, dolazi u vrijeme strateškog rivalstva s Kinom.

Treća teza: Rusija u stvarnosti nije toliko opasna za evropsku sigurnost. Njen bruto društveni proizvod manji je od BDP-a Italije. Tako da Evropa može sama finansirati svoju odbranu. Moskva se također rukovodi odbrambenim ciljevima, pa je doktrina ravnoteže moći između Rusije i evropskih država najbolja i najeftinija opcija za SAD.

Tri pomenute teze dovode do tri logički povezane preporuke za američku vanjsku politiku: SAD trebaju predati evropsku sigurnost Evropljanima, rasteretiri Rusiju od daljeg širenja NATO saveza, te prebaciti svoju vojsku iz Evrope u strateški mnogo važniji pacifički region radi odvraćanja Kine od dalje ekspanzije. Rusija će tako svoj strah od širenja NATO-a zamjeniti strahom od ekspanzije Kine (Pojas i put), pa će poštujući politiku balansa sile biti bliža Washingtonu nego Pekingu. Ako pretpostavimo da su ove tri teze ispravne, onda je liberalna perspektiva euroatlantske sigurnosti prilično neizvjesna. Da li je?

Prva pretpostavka

U vezi prve teze, Sjedinjene Države su po glavnim parametrima vodeća svjetska sila. Imaju najveći mogući uticaj u odnosu na bilo kojeg potencijalnog konkurenta u međunarodnom sistemu, uprkos stalnim raspravama, dodatno podstaknutim globalnim poremećajima poput COVID-19. Geografija SAD-a, koja se često navodi kao prirodna zaštita i prednost, neće se mjenjati uprkos pandemiji. Dok su SAD okružene sa dva okeana na istoku i zapadu, te mnogo slabijim susjedima na sjeveru i jugu, Rusija i Kina, s druge strane, suočavaju se s regionalnim rivalima u svom anarhičnom okruženju.

Drugo, godišnja potrošnja Washingtona za sigurnost i odbranu dvostruko je veća od potrošnje Moskve i Pekinga zajedno. Američka strateška prednost je izraženija uzimajući u obzir vojnu potrošnju njenih saveznika u evropskom i indo-pacifičkom sistemu. Od 15 zemalja s najvećom vojnom potrošnjom, 11 njih su sigurnosni partneri Sjedinjenih Država. Rusija i Kina niti imaju formalnih saveznika među prvih 15, niti bilo koji njihov saveznik vjeruje da je vojni napad na jednog napad na sve ostale.

Treće, SAD još uvijek imaju najveću svjetsku ekonomiju usprkos nesrazmjerno teškim posljedicama izazvanim pandemijom. Američki udio u globalnom BDP-u i dalje je veći od udjela u globalnom BDP-u Kine i Rusije zajedno. Ako se tome dodaju američki saveznici u Evropi, udio globalne ekonomije članica NATO-a dostiže više od 40% u svjetskim razmjerima, odnosno 50% ako se uključe i američki saveznici u pacifičkom regionu.

Latentna moć Amerike još je izraženija s obzirom na tri dodatna faktora. Primat američkog dolara nije oslabio u 2020. godini, baš kao što nije oslabio ni tokom finansijske krize 2008. godine. Snaga SAD-a se također izražava mogućnostima mehke moći. Vodeće pozicije na globalnoj ljestvici, poput Soft Power 30, zauzimaju demokratske države. Sjedinjene Države drže petu poziciju, Kina dvadeset sedmu, Rusija je posljednja na listi. I treće, projekcija rasta stanovništva u SAD je relativno visoka. S druge strane, ruska i kineska populacija sve će biti starije sudeći prema svim raspoloživim demografskim kretanjima.

S obzirom na sve pobrojane činjenice, potpuno je preuranjeno tvrditi da svjedočimo kraju američke dominacije.

Druga pretpostavka

U vezi druge teze, da je euroatlanski poredak svojim širenjem stvorio više problema nakon završetka Hladnog rata, historijske činjenice govore suprotno. Prije svega, sistem kolektivne sigurnosti sačuvao je mir kod svih evropskih država koje su bile vezane tim sigurnosnim garancijama. Američka liberalna hegemonija ujedinila je Njemačku uprkos protivljenju Londona i Pariza, integrirala je zapadnu Evropu sa zemljama izvan Željezne zavjese. Svojim sigurnosnim garancijama omogućila je nezapamćen prosperitet na evropskom kontinentu. Države srednje i istočne Evrope, koje su integrirane u sigurnosni kišobran NATO saveza, uspješno su okončale proces demokratske tranzicije. Iako postoje određene varijacije, gotovo sve nove članice NATO-a su “liberalne” prema kriterijima Freedom House-a za 2020. godinu. Izuzetak su samo Mađarska, Crna Gora i Sjeverna Makedonija, koje su označene kao “djelomično liberalne”. Može se samo nagađati kako bi Evropa izgledala danas da su recimo Sjedinjene države nakon završetka Hladnog rata odlučile voditi politiku izolacije. Rusija bi vjerovatno bila ohrabrena da proširi sferu svog utjecaja izvan trenutnog dometa da je u srednjoj ili istočnoj Evropi postojao bilo kakav geopolitički vakum. Ovu tezu nije moguće testirati. Međutim, brutalni tretman Gruzije, Moldavije ili Ukrajine zorno ilustrira šta se zapravo događa sa državama u sivim geopolitičkim zonama.

Američki liberalni intervencionizam također je ubjedio Ukrajinu – u korist vitalnih interesa Rusije – da se odrekne svog nuklearnog oružja koje je nasljedila nakon raspada SSSR-a. Bez američkog liderstva, Ukrajina bi vjerovatno razmišljala drugačije. Citat tadašnjeg ukrajinskog ministra odbrane Konstantina Morozova to potvrđuje. “Ukrajina nikome ne bi predstavljala prijetnju ukoliko bi, hipotetički, posjedovala taktičko nuklearno oružje”. Da je Washington propustilo ovu historijsku priliku, druge države u regiji drugačije bi tretirale svoju nacionalnu sigurnost. Njemačka bi u nekom trenutku također bila u iskušenju da razmišlja o razvoju vlastitog vojnog nuklearnog programa. Nije teško naslutiti kako bi na to reagirale Francuska, Velika Britanija ili Rusija.

Sjedinjene države su također zaustavile balkanske ratove silom i diplomatijom. Svojim direktnim angažmanom omogućile su izgradnju održivog mira u BiH potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma, uključujući postepenu integraciju njenog ekonomskog, vojnog i sigurnosnog aparata. Međunarodni republikanski institut, Nacionalni demokratski institut i bivši aktivisti novih članica NATO-a podržali su nevladine organizacije i opozicione stranke u Srbiji da svrgnu Slobodana Miloševića na demokratskim izborima. Vašington i Brisel su takođe odigrali ključnu ulogu u zaključivanju Prespanskog sporazuma između sjeverne Makedonije i Grčke. Bilateralnim sporazumom između dvije pogranične države okončan je dugogodišnji spor oko imena, s jedne strane, i otključana perspektiva euroatlantskog članstva Sjeverne Makedonije s druge strane.

Svi ovi rezultati ne bi bili mogući da su SAD odlučile voditi suzdržanu vanjsku politiku. Po svoj prilici, slabije američko vodstvo u Evropi stvorilo bi više sigurnosnih izazova na evropskoj periferiji od onih problema koji su navodno izazvani širenjem NATO-a.

Treća pretpostavka

Da li je Rusija zaista bezopasna za evropsku sigurnost? Šta su strateški ciljevi Ruske federacije u zoni euroatlanske odgovornosti? Govoreći na Raisina Dialogue u New Delhiju, ruski ministar vanjskih poslova Sergey Lavrov javno odgovara da se Rusija zalaže za multipolarni koncept s novim centrima na međunarodnom nivou i zajedničkim geopolitičkim prostorom od Lisabona do Jakarte na širem regionalnom nivou. Lavrov je također izjavio da se “Naš zajednički evropski dom treba ozbiljno obnoviti ako želimo da svi njegovi stanovnici žive u prosperitetu.” U misiji ispravljanja “najveće geopolitičke katastrofe stoljeća“ – raspada Sovjetskog Saveza – Kremlj praktično želi urušiti postojeći euroatlanski poredak, makar među državama koje su nekada pripadale Warshavskom paktu. Drugo, Rusija je također zainteresirana za zamjenu hijerarhijskog poretka u Europi novom multipolarnom strukturom i sverama uticaja od kojih bi jedna sigurno pripala Rusiji. Iz tih razloga, države srednje i istočne Evrope preferiraju američku liberalnu hegemoniju. Većina njih se plaše Rusije koja je velika država i sa kojom imaju nesretno povjesno iskustvo, Rusije koja je previše blizu ili autoritativne Rusije koja voljom jednog čovjeka može projektovati vojnu silu u zoni svog interesa.

Ugledni američki profesori, poput John J. Mearsheimera i Stephen F. Cohena, tvrde da su upadi Moskve u Gruziju ili Ukrajinu izvedeni preventivno ili kao reakcija na proširenje NATO-a, te su prema tome bili defanzivne prirode. Mearsheimer je odbacio prevladavajuće teze u SAD-u da je to rezultat ruske agresije. Stephen F. Cohen je opravdao ruski interes za obnavljanjem tradicionalnih zona nacionalne sigurnosti uz svoje granice, uključujući tu Ukrajinu. Međutim, Rusija nije bila “defanzivna” samo u svom neposrednom okruženju. Ona je umarširala u Siriju, podržala je plaćenike u Libiji i postajala sve prisutnija na Balkanu – što ne pripada ruskom susjedstvu, već je duboko unutar NATO granica. Rusija je također pokušala destabilizirati Crnu Goru 2015-16, Sjevernu Makedoniju 2017-18. Rusija i Srbija su izvele zajedničke vojne vježbe Slovenski štit 2019. godine, uključujući upotrebu ruskog sistema protivraketne odbrane S-400. Srbija je također dobila ruske donacije borbenih aviona MIG-29, tenkova T-72, oklopnih vozila BRDM-2MS i kupila je, na Putinov prijedlog, sistem PVO Pantsir S-1 2020. godine. U tom smisilu, rusko ponašanja nije defanzivno, niti vodi ka sigurnosti u Evropi, već otvara nove sigurnosne brige i dileme.

Umjesto zaključka

Suprotno tvrdnjama da je američka liberalna hegemonija izvor nestabilnosti, njena misija u Evropi bila je uspješna i uzajamno korisna i prije i nakon Hladnog rata. Alternativni multilateralni poredak, kojeg u posljednjih nekoliko godina sve više ističu i za kojeg se posebno zalažu američki intelektualni krugovi iz škole realizma s jedne strane, jednako kao i ruska politička elita s Kremlja s druge strane, može imati različite motivacije, sredstva i ciljeve. Međutim, njihova zajednička sklonost ka raspuštanju NATO-a sugeriše, logikom tog istog realizma, pojavu novog anarhičnog poretka s više međusobno suprostavljenih polova koji održavaju mir u Evropi samo politikom balansa sile. Nije nepoznato iz historijskog ugla kako je multipolarna Evropa završila u prošlosti. Treba li se vraćati u neizvjesnu prošlost i dati još jednu priliku nekom novom Gavrilu Principu da ponovo ispali svoj metak i pokrene lančanu reakciju bez povratka.

Ne treba, naravno. Zato strategija liberalne hegemonije SAD-a u Evropi nema bolju alternativu. Nema je iz ugla malih balkanskih država koje bi, ukoliko budu podjeljene izmedju različitih sfera interesa, bile zahvaćene novim valom nasilja u goroj varijanti ili nestabilnosti u boljoj. Nema je takodjer iz perspektive velikih kontinentalnih evropskih sila Njemačke, Francuske i Italije koje po vlastitom priznanju nisu u stanju dogovoriti zajedničku budućnost bez Amerike ili njene sigurnosne garancije. Na koncu, nema je iz ugla Pax Americane koja – htjela (Joe Biden), nehtjela (Donald Trump) – ima privilegiju i obavezu da brine o evroatlanskom redu i poretku.