Države više nisu jedini subjekti koji imaju presudnu ulogu u oblikovanju međunarodne politike. Na kreatore međunarodne politike danas utiču različiti akteri, kao što su domaće i međunarodne institucije, velike državne i privatne korporacije, mediji, nevladine organizacije i drugi. Trgovinski odnosi predstavljaju glavne teme na internacionalnoj sceni koji se reflektuju na odnose među državama i ukupne međunarodne događaje.
Kanali trgovinske razmjene koji su se odvijali između Evrope, Azije i Afrike kroz historiju su imali različite oblike i puteve. Nekada se robna razmjena odvijala kopnenim karavanima i brodovima. Pronalaskom parne mašine i uspostavljenjem željezničkog saobraćaja cirkulacija dobara i ljudi se uzdiže na najviši nivo do tada. Transnacionalne željeznice, posebno one koje su povezivale centralnu Aziju sa morima i brodskim saobraćajem, mijenjale su stanje kopnene moći, i nigdje taj učinak nije jači nego u zatvorenoj „Heartland“ teritoriji Euroazije. Nekada su željeznice predstavljale najznačajniji dio transporta, danas su to svi vidovi transporta koji su novo sredstvo u dostizanju ciljeva koje služi geoekonomiji novog doba. Kada su se pojavili plin i nafta porastao je uticaj onih zemalja koje su imale ova dva važna energenta, kao i onih kroz čije su teritorije prolazili novouspostavljeni plinovodi i naftovodi. Energetska dinamika između Rusije i Evropske unije predstavlja značajan faktor u definiranju međunarodnih događaja, ne samo u Evropi već i u Americi i Aziji.
Rusija je jedan od najvećih dobavljača plina za Evropu, ali i u samom svjetskom vrhu izvoznika. Mnoge zemlje ovise o njenoj nafti i plinu pa se na osnovu te činjenice kreiraju i odnosi sa drugim državama, posebno u slučaju Rusije i EU, koja je najveći kupac ruskih energenata. Vječna borba između moći i straha, između definiranja i usvajanja međunarodne politike, mjesta su u kojima ove dvije super sile pokušavaju zaštititi vlastite interese. Rusija, s jedne strane, ovisi o prihodima iz EU kao svog najvećeg kupca, dok EU, s druge strane ovisi o Rusiji, jer iz te zemlje uvozi gotovo polovinu plina i nafte. Međutim, obje strane pokušavaju pronaći rješenja za osiguranje vlastitih interesa, ali istovremeno pokušavaju pronaći i druga rješenje za svoje potrebe kako bi smanjile zavisnost jedna od druge. Rusija to čini razvojem pristupa tržištu Azije, a EU razvojem energije iz obnovljivih izvora.
Evropska unija, Amerika i Rusija
Odnose Evropske unije i Rusije najbolje je posmatrati u korelaciji sa odnosima sa Sjedinjenim Američkim Državama, vojnim, političkim i ekonomskim liderom svijeta. Saradnja sjeveroatlanskih saveznika posebno je dobila na značaju dolaskom na vlast administracije predsjednika Joe Bidena. Nedavna Bidenova višednevna posjeta Evropi rezultirala je potpisivanjem dopunjene Atlantske povelje između Amerike i Velike Britanije, a zatim dva značajna odvojena samita, sa NATO saveznicima i sa Rusijom.
Energetska dinamika u svijetu danas igra veliku ulogu za svjetsku stabilnost, ako ne i najveću, jer kroz cijene nafte i plina, kreiraju se i sve druge tržišne vrijednosti. Globalizacija je unaprijedila međovisnost i kreirala svijet u kome je tržište ključni faktor donošenja odluka gotovo na svim nivoima, jer države nikad nisu više zavisile jedna o drugoj. Mnogi naučnici se osvruću na teorije Adama Smitha i Immanuela Kanta, koji su teoretizirali o mirnim učincima ekonomske međuovisnosti. Prema njihovim teorijama, ekonomska međuovisnost u osnovi ide u korist država, jer, prema njima, one neće ulaziti u sukob protiv svojih ekonomskih partnera iz straha da će izgubiti komercijalne dobitke koje su proizveli ti odnosi. Trgovina ima značajan učinak i na lidere i građane, čineći ih više civilizovanima i manje ratobornima. Kako se ekonomska međuovisnost širi, ekonomski interesi prevladavaju nad sigurnosnim interesima, a nacionalni interes se definira više težnjom za bogatstvom, a ne državnom moći.
S druge strane, marksisti i neomarksisti se ne slažu s ovim teorijama. Oni vide ekonomsku međuovisnost kao izvor sukoba između razvijenih, i država u razvoju. Stvaranje ekonomskog odnosa koji je suštinski eksploatatorski, usporava razvoj siromašnijih država od strane onih država koje su razvijenije. Naučnici koji se bave realističkom teorijom, također vide razlike u moći koje nastaju međuovisnošću, kao potencijalni izvor sukoba između država. Neke istaknute studije realista tvrde da ekonomska saradnja povećava kontakt i interakciju između država, te da to može stimulirati sukob i ratoborno ponašanje.
Ipak, veći dio literature koja se bavi ovom tematikom, tvrdi da povećana ekonomska međuovisnost smanjuje mogućnost izbijanja sukoba između država. Kreatori politike često koriste ovaj argumenat kako bi sugerirali da će međuovisnost dovesti do saradnje i prijateljskijih odnosa te ublažiti sigurnosnu zabrinutost potencijalnih protivnika.
Evropska Unija i Rusija se nalaze u pat poziciji
Za vrijeme Hladnog rata odnosi Zapadne Evrope i Rusije su bili konstantno napeti jer je i sama Evropa bila podjeljena između tzv., Zapadne i Istočne Evrope. Berlinski zid nije bio samo simbol podjele na Zapad i Istok, već, na neki način, i geografska razdjelnica.
Po završetku Hladnog rata činilo se da će odnos Rusije i Evrope, i ukupno Rusije i zapadnog svijeta, ići u pozitivnijem smjeru, pa se odnos predstavio kao „strateško partnerstvo“. Ovaj koncept pokrenut je prvim Sporazumom između EU i Rusije iz 1995. godine o partnerstvu i saradnji (PCA), te je s njim rasla i želja za povećanom saradnjom. Obje strane su potvrdile međusobni interes zajedničkom strategijom iz 1999. i 2004. godine u okviru proširenja EU. Potpisani su mnogi ugovori i odobrenja te predložena nova rješenja. Rusija i Evropska unija su ostale privržene proširivanju saradnje i na samitu u Sankt Peterburgu u maju 2003. godine. Ipak, i pored stalnog proširivanja saradnje, ti odnosi su konstantno bili praćeni i određenim napetostima.
Rusko zaustavljanje isporuke plina Evropi u 2006. godini, ne samo da je uplašilo Evropljane, već je pokrenulo pitanje u kojoj mjeri se normativna Evropa može prepustiti ruskoj geopolitici? Postavlja se pitanje i šta je to što je navelo Rusiju da reaguje na ovaj način? Takvu stratešku poziciju Rusija je iskoristila da se dođe do pregovora, koji su u konačnici definirali odnose. Bez obzira na stalnu prisutnost neizvijesnosti vjeruje se da će se ovisnost EU o uvozu plina iz Rusije i dalje povećavati u decenijama koje dolaze. To pitanje će biti i glavni strateški izazov za EU, ali i Ameriku, kao glavnog evropskog saveznika. Evropsko ruski odnosi utiču na direktan odnos dvije najveće nuklearne sile, Rusije i Amerike. Već smo rekli, koliko Evropa zavisi od uvoza plina, isto toliko su Rusiji neophodne finansije koje dobija za isporučeni plin. Ruske kompanije poput Gazproma, koje su u državnom vlasništvu, jedan su od glavnih izvora prihoda za Rusku federaciju. Sigurno je da će poluge koje ima zahvaljujući plinu, Rusija i dalje koristiti u postizanju svojih stateških ciljeva. S jedne strane novac, s druge strane neophodan plin, kreiraju odnos moći i straha.
Spoljnja politika između moći i straha
Evropska unija ima kompleksan zadatak ispred sebe, a to je osmišljavanje jedinstvene evropske energetske politike koja će podmiriti interese među članicama, i definirati zajednički nastup Unije prema Rusiji. Njemačka ulaže velike napore da bi „dilemu sigurnosti“ postavila na nivo kontrole. Najnoviji projekat plinovoda, Sjeverni tok 2, koji povezuje Rusiju i Njemačku, je podmorski cjevovod putem kojeg će dolaziti više ruskog plina, prije svega u Njemačku, ali i u samu Evropu. Za sada Rusija opskrbljava EU na četiri glavna plinovoda: Ukrajina (koja uključuje cjevovod Bratstva i Balkansku rutu kojom se do sada snabdijevala i Bosna i Hercegovina), Bjelorusija (uglavnom cjevovod Yamal), Sjeverni tok i Turski tok.
Da bi se izbjegao politički haos i pozicija slabog igrača na međunarodnoj sceni, strateško ujedinjenje evropskih članica je rješenje za stabilnost, ali, također, i odraz moći. Za izvoznike kao što je Rusija, sigurnost na tržištu je od velike važnosti za dugoročne i predvidive prihode. S druge strane Atlantika je Amerika sa svojim interesima i teško da se bez nje mogu donositi važne odluke u svijetu, pa i snabdijevanje Evrope ruskim plinom. Jedno od važnih geopolitičkih pitanja je i količina gasa koja će se transportovati preko Ukrajine, nakon što u punom kapacitetu proradi gasovod Sjeverni tok 2, uz već funkcionalni Turski tok. Ukrajina je jedno od ključnih pitanja između zapadnih saveznika i Rusije, posebno nakon što je Rusija aneksirala Krim koji je dio suverene ukrainske teritorije. Ovo pitanje će još dugo biti glavna tema na relaciji NATO saveznici i Rusija, čije krajnje riešenje je teško naslutiti u ovom momentu. Zbog toga je pitanje energetskog snabdijevanja jedno od gorućih političkih pitanja koje zadiru u samu svjetsku sigurnost.
Krajem decembra Kongres SAD-a ovlastio je američkog predsjednika da uvede sankcije protiv kompanija koje grade plinovod Sjeverni tok 2. Mjera je omogućavala Administraciji da izrekne sankcije protiv bilo kojeg entiteta, koji je uključen u konstrukciju, osigurava potpisivanje i osiguranje brodova za polaganje cijevi ili olakšava naknadnu ugradnju i nadogradnju. Sankcije su se odnosile, također, na bilo koji entitet koji je „pružio usluge za ispitivanje, inspekciju ili certifikaciju“ cjevovoda. Međutim, Administracija predsjednika Bidena se odrekla sankcija kompanijama koje grade plinovod između Rusije i Njemačke, kako bi učvrstila veze sa evropskim saveznicima. Sjedinjene Države su, također, ukinule sankcije izvršnim vlastima saveznika koji stoje iza izgradnje tog projekta. Ministar vanjskih poslova Rusije Sergej Lavrov istakao je da Rusija i SAD imaju „ozbiljne razlike“, ali da bi trebale sarađivati „u sferama u kojima se njihovi interesi podudaraju“. Sekretar za vanjske poslove SAD-a Anthony Blinken je rekao da predsjednik Biden želi „predvidljiv i stabilan odnos s Rusijom“. Njemački zvaničnici su toplo dočekali ukidanje sankcija kao „konstruktivan korak“ od strane Bidenove administracije. Ministar vanjskih poslova Njemačke Heiko Maas, rekao je novinarima da je to izraz činjenice da je Njemačka važan partner za SAD, na kojeg Amerika može računati i u budućnosti. Analitičari smatraju da američki predsjednik nije bio voljan ugroziti odnos s Njemačkom u vrijeme kada je pokušavao osvježiti i učvrstiti veze sa prijateljskim i savezničkim zemljama Evrope.
Ni regija Balkana nije ostala imuna na nova preslagivanja ruta kojima se dobija gas iz Rusije. Odmah na početku ove godine, 1. januara, Gazprom je počeo snabdijevati Srbiju i Bosnu i Hercegovinu putem Turskog toka. Nova interkonekcija omogućava da plin teče u srednju Evropu i iz južnog smjera. Pitanje koje ostaje neriješeno jeste, da li to znači potpuno isključivanje mogućnosti snabdijevanja Bosne i Hercegovine gasovodom koji je preko Ukrajine, Mađarske i Srbije do sada dolazio u Bosnu i Hercegovinu? Indikativno je da se u prva dva mjeseca 2021. godine protok plina iz Mađarske u Srbiju znatno smanjio zbog prebacivanja snabdijevanja na Turski tok. Strategija Gazproma je da poveća isporuke prema EU, jer još uvijek Evropa predstavlja najunosnije tržište za Rusiju. U međuvremenu, ova državna ruska kompanija radi na pojačanom izvozu u druge zemlje, kako bi poboljšala i izvoz i svoju pregovaračku poziciju prema Evropi. S druge strane, Gazprom razvija i strategiju opskrbe plinom Kini, gdje želi povećati svoj tržišni udio do 2035. godine kako bi i tamo postao prvi dobavljač, te time osigurao svoj izvoz neovisno o Evropskoj uniji. Turska strateški koristi svoj geografski položaj za buduća pozicioniranja, kako bi postala važna zemlja tranzita gasa iz Srednjeg Istoka, Irana i Kaspijske regije prema Evropi.
Proces donošenje odluka u definisanju energetske dinamike
Donošenje političkih odluka, posebno super sila kakve su Amerika, Evropska unija, Rusija i Kina, rezultat su sveukupne moći koja stoji iza tih odluka, prije svega političke, vojne i ekonomske. Donošenje odluka sa tako visokih nivoa, pored velike odgovornosti za cijelo čovječanstvo, podrazumjeva i kompleksan institucionalni proces u samim državnim hijerarhijama. Prilikom donošenja ovih odluka sagledavaju sve svi dostupni faktori u svakoj situaciji i ništa se ne prepušta slučaju. Najmanji detalj može predstaviti veliku cjelinu. Ovakve odluke su i dio plana koji opet vode ka ostvarivanju strateških ciljeva. I politička teorija je proces državnih odluka podjelila na tri cjeline:
- Programske odluke: Donose se nakon pažljivog razmatranja navedenih ciljeva i razmatranja alternativa.
- Krizne odluke: Donose se u vrijeme ozbiljne prijetnje za koje nije bilo planiranja, s malim luksuzom vremenskih kriznih odluka mogu se zahtijevati ad hoc odgovori.
- Taktičke odluke: Ove odluke proizlaze iz programskih odluka. Taktičke odluke podložne su reviziji, revalorizaciji i preinaci, zavisno o ishodima.
Tri glavna procesa donošenja odluka (“decision making” procesa) definisala su u posljednjih 15 godina i energetsku dinamiku u EU, ali i u svijetu. Nakon zaustavljanja isporuka plina Ukrajini od strane Rusije 2006. godine, Evropska unija se ozbiljnije pozabavila svojom energetskom politikom.
Rusija je zaustavljanje isporuka koristila kao oblik diplomatske kompetencije nakon što su prethodni pregovori propali. Ili, je, poput pristupa Evropske unije, ovim mogla biti donesena odluka da se potakne promjena, koja je u konačnici bila posredna, dugoročna, djelujuća i više ubjeđivačka. Rusija je strateškim potezom korištenja energetske moći u odnosu sa drugim zemljama Evrope, kako bi postigla političke ciljeve, napravila bolju pregovaračku poziciju. Ovo je dovelo Evropsku uniju u 2009. godini do ishoda da poduzme mjere koje će biti odgovor na eventualne krize u snabdijevanju. Strategija Europske komisije „Energija 2020“ (donesena 2010. godine) pozvala je na međusobnu saradnju nacionalnih distributivnih mreža, što je značilo da su članice spremne na dijeljenje plina u slučaju nestašice. Imajući u vidu na koji način Rusija koristi poluge koje ima posjedujući energetske resurse, Amerika je za vrijeme predsjednika Donalda Trumpa potpisala zakon o uvođenju sankcija bilo kojoj firmi koja pomaže ruskoj državnoj gasnoj kompaniji Gazprom u gradnji gasovoda Sjeverni tok 2 prema Europskoj uniji. Sankcijama je bio izražen jasan stav SAD-a i potvrđena pozicija super lidera u svijetu. SAD je time pokazala da je najznačajniji učesnik u procesu donošenja odluka na sjvetskom novu. Ukidanje sankcija je uslijedilo nakon novog međunarodnog pozicioniranja za vrijeme predsjednika Bidena i jačanja veza sa evropskim saveznicima.
Sve je više vidljiva i demonstracija povećanog apetita od strane Rusije za preuzimanje strateških rizika u području opskrbe plinom. Rusija vidi EU kao izvor povećanja prihoda i u svrhu ostvarenja ekonomsko političkih ciljeva djeluje strateški, dok, s druge strane, razvija tržite orjentisano prema Kini. Koliko je potreban ruski plin u svijetu toliko će i Ruska dominacija biti prisutna. Isto se može reći i za uvoznike poput Evropske unije, tj. koliko se razviju obnovljivi izvori energije i drugi kanali opskrbe plinom koji nisu ruski, Evropa će utoliko imati bolju međunarodnu poziciju.
