Dodik voli reći “da dolazi novo vrijeme”, ali će prešutiti materijalne činjenice koje mu ne idu u prilog. Recimo da je ruski BDP približan BDP-u New Yorka, da Amerika za odbranu izdvaja 12 puta više od Ruske Federacije, da je Ruska Federacija u slobodnom padu uzimajući u obzir javno dostupne demografske i ekonomske faktore.
Da su od prvih 15 država s najvećom vojnom potrošnjom u svijetu, 11 njih sigurnosni partneri SAD-a. Rusija niti ima formalnih saveznika među prvih 15, niti bilo koji njen saveznik vjeruje da je vojni napad na jednog napad na sve ostale. Zato je Dodikov vokabular o promjeni međunarodnog poretka na prostoru Balkana više imaginaran nego realan.
Dodikova percepcija realnog također je limitirana geografijom. “Srpski svet”, kojeg priželjkuje zajedno sa svojim savjetnicima sa Fakulteta političkih nauka iz Beograda, nije na periferiji sistema evropske kolektivne sigurnosti i vjerovatno neće biti izvjesno vrijeme.
NATO – prva linija odbrane BiH
BiH je proširenjem NATO-a krajem ‘90ih i početkom 2000ih godina postala dio mnogo većeg sigurnosnog sistema, makar još uvijek bila formalno izvan punopravnog članstva. Sjedinjene Američke Države su, također, na evropskom tlu od završetka Drugog svjetskog rata i nemaju namjeru da ga napuste. Pošto je svojom geografijom duboko unutar euroatlantskog sistema odbrane, BiH dijeli njegovu sudbinu kolektivne sigurnosti.
NATO je, dakle, prva linija odbrane BiH, ne zato što bi zaštitio njen ustavnopravni poredak u slučaju nasilnog odvajanja entiteta RS ili što bi stao na granicu BiH u slučaju vanjske agresije, mada ni to nije isključeno, nego zato što svojim prisustvom odvraća RS, Srbiju ili Rusiju od pokušaja da to učine.
Ova linija odbrane BiH je stabilna samo onoliko koliko je jaka najslabija karika euroatlantskog sistema, recimo, njegova istočna granica koja odvaja taj dio Evrope od utjecaja Ruske Federacije. Odnosno, sve dok su američki i vojnici drugih članica NATO-a zajedno u Litvaniji, Latviji ili Estoniji u kolektivnoj zaštiti svojih saveznika, BiH kao ranjiva tačka Balkana manje je ugrožena.
Zato prvu liniju odbrane BiH trenutno održava potkapacitirana misija EUFOR-a, premda svoju odlučnost demonstrira zajedno sa pripadnicima Oružanih snaga BiH redovnim održavanjem vježbi Brzi odgovor. Demonstracija sile američkih borbenih aviona, poput obuke Oružanih snaga (OS) BiH za blisku zračnu podrška ili nedavni prelet moćnih američkih bombardera zračnim prostorom BiH dio je iste strategije odvraćanja. Eventualni pokušaj entiteta RS da se odcijepi od BiH u takvim okolnostima nije realan. Također, nije realna opcija da Rusija pruži značajnu vojnu podršku entitetu RS jer je BiH okružena zračnim prostorom NATO saveza. Euroatlantski lideri, koji u našoj percepciji ponekad previše tolerišu remetilačko ponašanje Milorada Dodika, imaju na umu te okolnosti.
Međutim, svaka sigurnost je poput kisika, kako reče ugledni američki profesor Joseph S. Nye, skloni ste ga ne primijetiti dok ga ne izgubite. Eventualni uspjeh ruske vojne intervencije u Ukrajini sigurno bi ohrabrio proruske politike unutar BiH, kao što ih je ohrabrila uspješna vojna intervencija Rusije u Gruziji (u pokrajinama Južna Osetija i Abhazija) 2008. ili ruska okupacija Krima 2014.
Tada je iz bočice pušten duh kojeg je sada teško vratiti nazad. Milorad Dodik je osjetio prvi znak slabosti Zapada i posljedično tome započeo redovne konsultacije sa predsjednikom Rusije Vladimirom Putinom.
Tada je velika ruska agenda dobila svoju mnogo manju balkansku agendu – „srpski svet“. Zapravo, svi politički ili sigurnosni izazovi BiH, koji su kulminirali u proteklih 10-15 godina, imaju svoj korijen u prodoru Rusije u sive geopolitičke zone, od Gruzije, preko istoka Ukrajine do Balkana.
Upravo Gruzija i Ukrajina zorno ilustriraju šta se dešava sa državama koje imaju problematičnu geografiju. Surovi politički realizam takvim zemljama najčešće uskraćuje suvereno pravo da izaberu vlastitu sudbinu ili saveznika mimo volje svog agresivnog susjeda.
Umjesto zaključka
“Čak deset zemalja svijeta trenutno bi priznalo i nezavisnu i samostalnu RS”, rekao je krajem prošle godine Milorad Dodik. Od tih deset, šest je sigurno, a za četiri se još uvijek samo vjeruje da bi to učinile.
Na bazi gore rečenog, autor ovih redova pretpostavlja da je Dodik tada mislio na: Rusiju i pet samoprograšenih republika pod ruskom vojnom kontrolom: Južnu Osetiju, Abhaziju, Lugansku Narodnu Republiku, Donjecku Narodnu Republiku i Pridnjestrovsku Moldavsku Republiku. Od četiri države za koje samo vjeruje da bi priznale RS vjerovatno kalkuliše sa Srbijom i Mađarskom.
Milorad Dodik ne samo da priželjkuje rađanje novog evropskog poretka, onog po mjeri evropskih desničara iz Nacionalnog fronta u Francuskoj, Slobodarske stranke u Austriji ili konzervativnog Fidesza u Mađarskoj, nego vjeruje u njegovu neminovnost.
On, dakle, strpljivo čeka da se evropske države okrenu suverenističkoj politici balansa moći, da Evropa postane multipolarna bez američkih sigurnosnih garancija, podijeljena između različitih sfera interesa i na koncu podređena euroazijskim silama, Rusiji i Kini.
Pošto su ti snovi za sada samo pusti, Milorad Dodik će u datim (geo)političkim okolnostima nastaviti da postepeno, ali odvažno, ispituje snagu svog najozbiljnijeg i, u njegovoj percepciji, sve slabijeg protivnika, kojeg uvjetno kazano možemo nazvati kolektivnim zapadom. Dakle, strpljivo čekati rasplet (geo)političke situacije i svoju priliku koja će doći ako se vanjske okolnosti promjene u njegovu korist. Iz ove analize proizilazi sljedeći zaključak.
Neke eksterne varijable su stalne, druge su promjenjive. Zbir povoljnih varijabli za Milorada Dodika znači put bez povratka. Neka čitatelji ovog teksta na bazi predočenih činjenica sami procijene koliko dugo on treba čekati.
Izvor: Radio Sarajevo
