Uvod
Jedan od najvažnijih odnosa unutar postojećeg međunarodnog sistema jeste odnos između Sjedinjenih Američkih Država i Kine. Mnogi analitičari, državnici i diplomate, kao što su bivša američka državna sekretarka Hillary Clinton i Clark Randt, bivši američki ambasador u Kini sa najdužim mandatom na toj funkciji (2001. – 2009.) opisivali su odnos dvije države kao najvažniji svjetski bilateralni odnos 21. stoljeća.
Nakon okončanja hladnog rata, SAD su postale vodeća svjetska sila. Njenu dominaciju unutar međunarodnog sistema uzdrmao je meteorski uspon Kine. Stoga je jedan od najvećih izazova savremenog doba rapidan rast i jačanje Kine, odnosno njen uspon prema statusu regionalnog hegemona, što direktno afektira i podriva interese i dominaciju SAD u istočnoj Aziji i utječe na sigurnosnu strukturu cjelokupne azijsko-pacifičke regije.
Zbog toga su SAD u posljednjih par decenija osmislile niz strategija sa ciljem obuzdavanja Kine i zadržavanja statusa quo u tom regionu. Eventualni oružani sukob između SAD i Kine doveo bi do tektonskih poremećaja globalnog balansa snaga i ugrozio svjetski mir, a iz toga bi proizašao potpuno novi svjetski poredak u kojem ne bi moglo biti neutralnih.
Zašto Kina?
U posljednje četiri decenije Kina je doživjela fascinantan rast i razvoj, koji je zasigurno bez presedana u historiji. Do kraja sedamdesetih godina 20. stoljeća Kina je bila izolirana, siromašna i umnogome zaostala država. Tada je na funkciju vrhovnog vođe Kine došao Deng Xiaoping koji je svoju politiku usmjerio na ekononski razvoj zemlje, pokrenuo tržišne reforme, industrijalizaciju, te počeo intenzivno ulagati u obrazovanje i razvoj intelektualnih, tehnoloških i ekonomskih kapaciteta. Kina se tada također počela otvarati za međunarodnu trgovinu, strana ulaganja i transfer tehnologija, što joj je omogućilo pristup međunarodnim tržištima i proizvodima, kao i edukaciju i stručna osposobljavanja ljudi. U međunarodnim odnosima, Kina je također počela voditi pragmatičnu vanjsku politiku, uspostavivši diplomatske odnose između Pekinga i Washingtona (čime su prekinute dotadašnje veze između SAD i Tajvana). Time su SAD priznale Narodnu Republiku Kinu. Kao rezultat tog političkog pragmatizma, od 1980. godine ekonomski odnosi između ideoloških suparnika počeli su se rapidno razvijati. I prema drugim akterima na međunarodnom planu Kina je počela voditi politiku “strateške fleksibilnosti”, pod čime se podrazmijevalo postojanje okvira unutar kojega je mogla samostalno određivati stepen interakcije sa pojedinim državama. Osim toga, u skladu sa dekretom Deng Xiaopinga, Kina je slijedila politiku neeksponiranja u međunarodnim odnosima kako bi ostala “izvan radara” dok se ne modernizira i ne ojača. Pri tome, Kina se pridržavala načela svog vođe koje u doslovnom prijevodu glasi “prikrij svjetlost i prikupljaj snagu”.
Već nakon tri decenije od usvajanja tržišnih reformi i otvaranja prema svijetu, Kina je doživjela preobrazbu u naprednu, modernu i otvorenu svjetsku silu, sa najbrže rastućom ekonomijom na svijetu čija se prosječna stopa rasta kretala oko deset posto. U tom peridodu više od 400 miliona ljudi izvučeno je iz siromaštva. Prosječni dohodak se povećao gotovo sedam puta. Postala je jedan od glavnih pokretača svjetske ekonomije. U 2010. godini pretekla je Japan i postala druga najveća ekonomija na svijetu, odmah iza SAD. Neke procjene govore da bi do 2028. godine Kina mogla preteći SAD i postati najveća svjetska ekonomija, a da do 2035. godine ima dobre šanse da udvostruči veličinu svoje ekonomije, odnosno bruto domaći proizvod i dohodak po glavi stanovnika.
Ova transformacija Kine u ekonomsku silu omogućila je Pekingu da razvije i vojnu moć. Snažnu proizvodnju, koja je osnova kineske ekonomije, pratilo je jačanje vojne sile. Osim toga, nakon decenija neeksponiranja na međunarodnom planu, što je bio rezultat dobro osmišljene, dugoročne, fleksibilne, strpljive i neupadljive vanjske politike, Kina je došla u poziciju da uzme aktivno učešće na međunarodnoj sceni. Drugim riječima, zahvaljujući ekonomskim, vojnim i diplomatskim uspjesima, Kina je osigurala poziciju da se nadmeće za globalno vodstvo. Pri tome, nastojala se prikazati kao odgovoran međunarodni akter, stalno potencirajući da je predana mirnoj koegzistenciji, saradnji i dijalogu, da teži harmoničnom društvu i svijetu, te da njen ekonomski razvoj i rast vojne moći ne predstavljaju prijetnju nikome.
Počela se uključivati u multilateralne saveze koje je dugo izbjegavala, te je zaključila sporazum o slobodnoj trgovini s ASEAN-om. Sve to je radila koristeći tzv. “diplomaciju osmijeha”, što je susjednim zemljama odagnavalo strah od rasta njene moći, olakšalo građenje partnerskih odnosa i jačanje trgovinskih veza.
Korjenita promjena dugogodišnje vanjsko-političke paradigme počela je dolaskom predsjednika Xi Jinpinga, koji je odlučio Kinu vratiti u epicentar svjetskih zbivanja. On je počeo glasno iznositi stavove da Kina mora igrati važnu ulogu u izgradnji globalnog sistema, da je došlo vrijeme da Kina preuzme centralno mjesto u svijetu, te da bi Kina trebala predvoditi međunarodnu zajednicu u izgradnji pravednijeg i razumnijeg novog svjetskog poretka. Najavio je i da će Kina do polovine 21. stoljeća postati globalni lider. Njegove izjave su izazvale zabrinutost u mnogim svjetskim centrima, posebno u SAD. Protumačene su kao najava obnove kineske historijske ideje sinocentrizma, prema kojoj Kina predstavlja centar civilizacije ili centar svijeta, te stoga ima superioran status u odnosu na druge zemlje. Realizacija te ideje, između ostalog, podrazumijeva vraćanje nadmoći koju je Kina imala prije uplitanja Zapada, ponovnu uspostavu kontrole na teritorijama koje smatra dijelovima “velike Kine”, kao što su npr. Tibet i Tajvan, te ponovno uspostavljanje sfere utjecaja ne samo duž njenih granica već i na okolnim morima i ostrvima.
Kako bi demonstrirala svoju naizgled benevolentnu politiku, ojačala diplomatske veze i osigurala prirodne resurse neophodne za daljnji ekonomski razvoj, Kina je počela nuditi velikodušnu pomoć, prvo zemljama u svom regionu, a onda i šire. Trgovinske veze su praćene donacijama i direktnim ulaganjima.
Najočitiji primjer i okosnicu te politike predstavlja inicijativa nazvana “Pojas i put” (prvobitno nazvana “Jedan pojas, jedan put”). To je globalna strategija infrastrukturnog razvoja kojom Kina nastoji uspostaviti gustu infrastrukturnu mrežu od istočne Azije preko Afrike do zapadne Evrope, s ciljem trgovinske i investicijske integracije država, u kojoj bi ona bila glavni centar i diktirala pravila igre. Može se reći da inicijatva “Pojas i put” predstavlja sinocentričnu viziju globalizacije utemeljenu na drevnom Putu svile, odnosno jednu vrstu geopolitičke zavjere. Ona Pekingu služi kao instrument uspostave nadzora nad ekonomskim tokovima, širenja političkog utjecaja i jačanja kineske mehke moći na regionalnom i globalnom planu, budući da podrazumijeva ulaganja u gotovo 70 zemalja i međunarodnih organizacija. Naime, ova inicijativa naizgled ima za cilj da poboljša industrijske i proizvodne kapacitete zemalja domaćina tako što će širiti i jačati glavne transportne i energetske koridore, uključujući luke, željeznice, komunikacije, električnu energiju i cjevovode. Na taj način se otvaraju nove trgovinske rute kako bi kineski proizvodi mogli puniti police država uključenih u ovu inicijativu u narednim decenijama. Također, ova inicijativa ima i jednu stratešku komponentu – na ovaj način Kina želi osigurati dotok strateških sirovina poput energenata i minerala neophodnih za održavanje njene rastuće ekonomije. Osim toga, finansiranje infrastrukturnih projekata u drugim državama temeljeno je na kreditima, a ne donacijama. To znači da bi državne kineske kompanije, u slučaju da strane vlade ne budu u mogućnosti otplatiti kredite, mogle postati vlasnik njihovih rudnika, naftovoda, elektrana, telekoma, itd.
Jedan od pokazatelja da je Kina spremna odlučnije promovirati svoje interese na međunarodnoj sceni, pa čak i vojno parirati SAD-u, jeste uspostava prve prekookeanske vojne baze u Džibutiju 2017. godine. To se može smatrati i simboličnom porukom SAD-u da se Kina strateški odlučnije pozicionira na Afričkom rogu i Indijskom okeanu, odakle može brzo vojno reagovati na dijelovima Afrike i Bliskog istoka u koje je investirala milijarde dolara i gdje ukupno živi i radi oko milion Kineza.
Promjena vanjsko-političke paradigme Kine najvidljivija je na području istočne i jugoistočne Azije gdje Peking pokazuje iznimnu nepopustljivost u teritorijalnim sporovima u Istočnom i Južnom kineskom moru koje je proglasio središnjim vanjsko-političkim interesima. Kina “polaže historijsko pravo” na pomorska područja u tom regionu koja su bogata naftom, plinom i ribljim fondom te svojata pojedina ostrva, kao što su Paracel i Spratly, odnosno Senkaku u Istočnom kineskom moru koje kontrolira Japan. Osim toga, Kina je rezolutno odbacila presudu Međunarodnog suda u Haagu kojom je utvrđeno da ona nema historijsko pravo na Južno kinesko more. Na taj način je demonstrirala odlučnost da se suprotstavi međunarodnim normama koje smatra protivnim svojim nacionalnim interesima.
Kina je također shvatila da ukoliko želi postati svjetska sila mora modernizirati i reformirati svoje oružane snage. Stoga je počela ulagati ogromna sredstva u savremene vojne tehnolgije, razvoj precizno navođenih projektila, modernih bojnih brodova i aviona, kao i obuku ljudstva. Vojni budžet je godinama rastao, uz dvocifrene stope rasta na godišnjem nivou, tako da je zvanično postao drugi u svijetu, odmah iza SAD. Prema štokholmskom Međunarodnom institutu za istraživanje mira, u periodu između 2009. i 2019. godine, američki izdaci za odbranu su pali za 15% dok su se kineski povećali za 85%. Ono što još više zabrinjava SAD jesu podaci obavještajnih agencija da su kineski izdaci za vojne svrhe barem upola veći od zvaničnih podataka jer ne obuhataju izdatke za istraživanje i razvoj, kao ni za paravojne snage koje nisu beznačajne. Zvanični kineski planovi govore da bi do polovine ovog stoljeća kineske oružane snage trebale postati prvorazredna svjetska sila. Naravno, to neće biti moguće ostvariti ukoliko Kina ne istisne SAD kao dominantnu silu u Aziji, što je prepoznato i u Washingtonu. Kina se definitivno pozicionirala kao izazivač dominacije SAD unutar azijsko-pacifičkog regiona. Njeni postupci u Južnom i Istočnom kineskom moru, provokativne akcije prema susjedima, izostanak stroge primjene sankcija protiv Sjeverne Koreje, kao i njena sveukupna vanjska politika koja odražava težnje da ostvari dominaciju nad svim područjima koje Peking smatra zonama od posebnog nacionalnog interesa, predstavljaju jasan indikator da ona ima aspiracije da zauzme vodeću poziciju u Aziji, od istoka preko jugoistoka pa sve do zapada tog kontinenta. Iako je predsjednik Xi Jingping više puta iznosio stav da Kina nikada neće težiti hegemoniji, bez obzira koliko snažna postala zbog svoje moći, veličine i geografskog položaja, Kina je hegemon gotovo po definiciji.
Na osnovu navedenog može se zaključiti da Kina želi da ostvari utjecaj koji je srazmjeran njenoj rastućoj ekonomskoj, političkoj i vojnoj moći, počevši od situacije u regionu gdje nastoji uspostaviti poredak koji je u skladu sa njenim nacionalnim interesima i preferencama. U međuvremenu, SAD nastoje da očuvaju poredak uspostavljen nakon Drugog svjetskog rata za koji vjeruju da je osiguravao relativni mir i prosperitet u Aziji, a koji je istovremeno služio i njihovim interesima. Očigledno je da se ove dvije paradigme sukobljavaju u Južnom kineskom moru, gdje neki analitičari nagovještavaju novi hladni rat koji bi mogao prerasti čak i u otvoreni vojni sukob sa nesagledivim posljedicama.
Tranzicija moći i narušavanje ravnoteže snaga kao prijetnja stabilnosti
Uspon Kine, koji je obilježilo jačanje njenih ekonomskih, vojnih i diplomatskih kapaciteta, uzdrmao je strukturu međunarodnog poretka u kojem su suvereno dominirale SAD. Jedna od posljedica toga bila je narušavanje ravnoteže snaga istočnoj Aziji, što je otvorilo prostor za početak procesa tranzicije moći i promjene strukture regionalnih odnosa u cijeloj azijsko-pacifičkoj regiji. Drugim riječima, to je pokrenulo proces uspostave novog regionalnog poretka, od unipolarnog ka bipolarnom, gdje je Kina “ušla u ring” kao izazivač dotadašnjem šampionu unutar tog regiona. Prema tome, evidentno je da SAD i Kinu očekuje borba za dominaciju u 21. stoljeću.
Prema realističkim teorijama međunarodnih odnosa, svaka tranzicija moći unutar postojećeg međunarodnog sistema predstavlja sigurnosni izazov i prijetnju stabilnosti. Tranzicija moći, odnosno prelazak iz jednog sistema u drugi, u pravilu predstavlja razdoblje nestabilnosti gdje dolazi do rasta tenzija i čestih izbijanja sukoba. U neorealističkoj školi mišljenja postoji teorija tranzicije moći koju je prvi opisao Kenneth Organski u svojoj knjizi “Svjetska politika“ (“World Politics”) objavljenoj šezdesetih godina prošloga stoljeća. Prema toj teoriji, dominantna sila na temelju svoje moći upravlja politikama unutar međunarodnog sistema. Ostale države, koje su zadovoljne distribucijom moći u tom sistemu ne izazivaju dominantnu silu, što osigurava mir i stabilnost sistema. Međutim, ukoliko se pojavi država koja je nezadovoljna stausom quo, a koja je ojačala toliko da se njena moć približava stepenu moći dominantne sile, postojeći sistem ulazi u razdoblje nestabilnosti. Tada dolazi do poremećaja postojeće konfiguracije moći, što može dovesti do sukoba. Prema toj teoriji, do sukoba i ratova dolazi upravo kada država u usponu dostiže paritet s dominantnom silom koja proživljava stagnaciju, odnosno pad svoje moći. Kao i teorija ravnoteže snaga, teorija tranzicije moći ukazuje da su promjene u distribuciji moći vrlo često opasne.
U pogledu Kine, njeno jačanje i vrtoglavi uspon analitičari međunarodnih odnosa sve više počinju gledati kroz prizmu teorije tranzicije moći kako bi procijenili njen potencijalni utjecaj na međunarodnu sigurnost.
Ova teorija je vjerovatno korištena i kao osnova za definiranje odgovora na pitanje šta SAD trebaju činiti u pogledu uspona Kine, a to je jačanje postojećih saveza i stvaranje novih, kako bi se uspostavila stabilna protuteža toj državi. Teorija također sugerira da bi se neka od drugih sila u usponu mogla iskoristiti kao saveznik da pomogne u uspostavi te protuteže. SAD su u toj sugestiji zasigurno prepoznale Indiju.
Poznato je da se ratovi dešavaju kada dominantna sila i izazivač ne mogu naći miroljubiv način za prevazilaženje međusobnih razlika. U kontekstu odnosa SAD i Kine, pitanje je samo kojim će se intenzitetom njihova borba za dominaciju odvijati, odnosno da li će uspjeti da nađu neko miroljubivo rješenje ili će, pak, njihovo rivalstvo prerasti u novi hladni rat ili čak u masivni oružani sukob svjetskih razmjera.
Obamina, Trumpova i Bidenova strategija za obuzdavanje Kine
Mnogi ugledni američki akademici, proponenti realističke škole u međunarodnim odnosima, kao što su Henry Kissinger i John Mearsheimer, već početkom 21. stoljeća počeli su ukazivati na opasnost koju Kina predstavlja po interese SAD u istočnoj Aziji. Kissinger u svojoj knjizi “O Kini” (“On China”) piše kako kineska politika teži istiskivanju SAD kao nadmoćne sile u zapadnom Pacifiku i konsolidiranju Azije u ekskluzivni blok podložan kineskim ekonomskim i vanjsko-političkim interesima. John Mearsheimer u svojoj knjizi “Tragedija politike velikih sila” (“The Tragedy of Great Power Politics”) je ustvrdio da će Kina zbog čistih strateških razloga sigurno nastojati ostvariti regionalnu hegemoniju, isto kao što su SAD to ostvarile u zapadnoj hemisferi tokom devetnaestog stoljeća. Kissinger je također zastupao stav kako pitanje treba li se suprotstaviti kineskim pokušajima za dominacijom u Aziji uopće nije sporno i ako do takvih pokušaja dođe, treba im se oduprijeti. Također je apostrofirao da bi neprijateljski nastrojen azijski blok, koji bi obuhvatao najmnogoljudnije države svijeta, ogromna prirodna bogatstva i neke od najpoduzetnijih naroda, bio nespojiv s američkim nacionalnim interesima. “Zato Amerika mora zadržati svoje prisustvo u Aziji, s geopolitičkim ciljem da spriječi azijsko koaliranje u neprijateljski blok (do kojeg bi najvjerojatnije došlo pod pokroviteljstvom neke od važnijih regionalnih sila)”, pisao je Kissinger, konkretno misleći na Kinu, u svojoj knjizi “Treba li Amerika vanjsku politiku?: prema diplomaciji za 21. stoljeće” (“Does America Need a Foreign Policy?: Toward a Diplomacy for the 21st Century”).
Jedan od ključnih vanjsko-političkih prioriteta Baracka Obame, bivšeg predsjednika SAD u dva mandata (2009. – 2017.), bila je strategija povratka u Aziju (“Return to Asia”), kako je prvobitno bila nazvana ta strategija snažnijeg angažmana SAD u tom dijelu svijeta. Predsjednik Obama je doživio brojne kritike nekih zvaničnika iz prethodne Bushove administracije zbog naziva strategije jer je on implicirao da je prethodna administracija bila napustila Aziju, pa se nova administracija sada mora vraćati tamo. Obamina reakcija na te kritike je bila preimenovanje strategije u “zaokret ka Aziji” (“Pivot to Asia”), što je podrazumijevalo strateško preusmjeravanje fokusa SAD u vanjsko-politčkom djelovanju sa Evrope na Aziju, odnosno sa Atlantika na Pacifik. Ni ta jezička formulacija se nije pokazala kao najsretnije rješenje jer je ona uznemirila evropske saveznike Amerike. Naime, kod njih se pojavila bojazan da SAD “dižu ruke” od Evrope, što bi, između ostalog, uzdrmalo i evroatlansku sigurnosnu strukturu. U konačnici, naziv strategije je ponovo promijenjen u “Rebalance to Asia–Pacific”. U ovom kontekstu, riječ “rebalance” je blaži oblik izraza “pivot”. Drugim riječima, umjesto “zaokreta” uveden je termin “prenos težišta” ili “ponovno uspostavljanje ravnoteže”, što je podrazumijevalo da je u tom regionu nekada postojala ravnoteža koja je narušena zbog uspona Kine i stoga SAD moraju obuzdati Kinu i ponovo uspostavljati tu ravnotežu.
Iako je, uprkos jezičkim promjenama, primarni cilj ove američke strategije od početka ostao isti, očuvati američku supremaciju u azijsko-pacifičkoj regiji i obuzdati rast i jačanje Kine koja je “obilježena” kao glavni uzrok problema u tom dijelu svijeta, bojazan evropskih saveznika SAD-a nije bila bez osnova. Navedena promjena fokusa u vanjskoj politici SAD nagovijestila je i svojevrsnu prekretnicu sa dugoročnim i dalekosežnim posljedicama u odnosima SAD i Evropske unije. Formiranje AUKUS-a, o čemu će kasnije biti riječi, jedan je od dokaza koji potkrepljuju ovu tvrdnju.
Neki autori smatraju da strategija “Pivot to Asia”, kako je kolokvijalno najpoznatija, nije nikakva nova američka velika strategija već se može smatrati dijelom stalne strategije offshore
Strategiju “Pivot to Asia” prvi put je predstavila Hillary Clinton na Regionalnom forumu ASEAN-a u Hanoju, glavnom gradu Vijetnama, 23. jula 2010. godine, što je razbjesnilo Kinu jer nije bilo prethodnih konsultacija o tome s kineskim predstavnicima. Prema izvještajima sa tog foruma, netom nakon izlaganja gđe Clinton tadašnji ministar vanjskih poslova Kine Yang Jiechi je zatražio pauzu tokom koje je uslijedila žučna rasprava između njih dvoje.
Ugledni američki časopis “Foreign Policy” je 11. oktobra 2011. godine objavio članak Hillary Clinton pod naslovom “Američko pacifičko stoljeće” (“America’s Pacific Century”). U ovom autorskom tekstu ona je navela da će se budućnost politike odlučivati u Aziji, a ne u Afganistanu ili Iraku, a SAD će biti u centru zbivanja. Također je naglasila je da je “strateški zaokret prema regiji logičan slijed u ukupnom globalnom nastojanju da se osigura i održi američko globalno vodstvo”. Može se reći da je ovaj tekst predstavio strateški okvir aktivnosti i djelovanja nove strategije zaokreta ka Aziji.
Također je interesantno napomenuti da je gđa Clinton, odmah nakon dolaska na funkciju državne sekretarke SAD, za svoju prvu zvaničnu posjetu inostranstvu odabrala Japan, strateškog rivala Kine. Na ceremoniji dobrodošlice upriličenoj tom prilikom na tokijskom aerodromu ona je istakla da je američko-japansko savezništvo temeljni oslonac globalne diplomatije službenog Washingtona.
Nedugo nakon objavljivanja teksta gđe Clinton i predsjednik Obama je obznanio novi zvanični smjer američke vanjske politike prema Aziji. Naime, prilikom posjete Australiji 17. novembra 2011. godine on je održao govor u parlamentu te države u kojem je naglasak stavio na američku politiku prema azijsko-pacifičkoj regiji te dao naznake na čemu će se ubuduće temeljiti ta politika. Tom prilikom je naglasio da je azijsko-pacifička regija “glavni američki strateški prioritet”, najavivši da će “SAD igrati veću i dugoročnu ulogu u oblikovanju ove regije i njene budućnosti podržavajući glavna načela u bliskoj saradnji s našim saveznicima i prijateljima”. Neki analitičari su nagovještaje nove Obamine vanjsko-političke doktrine prepoznali već krajem 2009. godine kada se on, tokom zvanične posjete Japanu, u svom obraćanju sam predstavio kao “prvi pacifički predsjednik”.
Uznemirena ambicijama Kine da redefinira međunarodni poredak duž svoje periferije, kao i njenom rastućom moći i agresivnim ponašanjem, administracija predsjednika Donalda Trumpa reagovala je promoviranjem ideje o slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku, sa težištem na regionu Jugoistočne Azije, kao alternativi kineskoj dominaciji.
Trumpova administracija je zamijenila regionalni pojam azijsko-pacifičke regije geopolitičkim pojmom indo-pacifička regija. Time je Trump jasno odredio svoju strategiju koja podrazumijeva intenzivniju saradnju između SAD, Japana, Australije, Južne Koreje i Indije te sklapanje novih partnerskih odnosa s državama indo-pacifičke regije. Štaviše, Indija je prepoznata kao ključni američki saveznik u ograničavanju kineskog utjecaja jer se radilo o jedinoj državi u regionu koja može biti konkurent kineskim geopolitičkim i geoekonomskim ambicijama.
Kako bi obuzdao Kinu i spriječio je u pokušajima da ostvari dominantnu poziciju u indo-pacifičkoj regiji, aktuelni američki predsjednik Joe Biden je odlučio oživjeti koaliciju četiri indo-pacifičke države – Indije, SAD, Japana i Australije – takozvani Quad, što je skraćenica za Kvadrilateralni sigurnosni dijalog (“The Quadrilateral Security Dialogue”).
Ideja o formiranju Quada rodila se 2004. godine s ciljem pomoći Indoneziji nakon razornog tsunamija. Međutim, on je zvanično pokrenut tek 2007. godine i ubrzo je prerastao granice dijaloga te se usmjerio prema sigurnosno-vojnoj poziciji. Mjesec dana nakon prvog sastanka na vrhu lidera četiri države održane su prve pomorske vojne vježbe. Kina je odmah reagirala protestnim notama svim zemljama članicama Quada. No, zbog promjene političkog vodstva u Australiji i Japanu, kao i zbog negativnih i antagonističnih konotacija prema Kini, ovaj projekat je bio u svojevrsnoj hibernaciji sve do 2017. godine kada ga je Trumpova administracija ponovo aktualizirala zbog konfrontacija s Kinom. Ovaj put cilj je bio uspostava sigurnosne saradnje, a Quad je trebao postati jedan od ključnih američkih sigurnosnih saveza, nešto kao indo-pacifički NATO savez. Kina je sa negodovanjem reagirala na ovu incijativu, karakterizirajući je kao konstrukt hladnog rata i nešto što je osuđeno na neuspjeh i što će dovesti do nove trke u naoružanju. Pozvala je Washington da odustane od “prevaziđenog hladnoratovskog mentaliteta” inače će “upucati sebe u nogu”, a Australiju je obilježila kao neprijatelja koji “treba da se pripremi na najgore”.
Iako je dolaskom Joe Bidena za novog predsjednika SAD postalo jasno da će Quad biti temelj politike i vanjsko-političkog djelovanja SAD-a u indo-pacifičkoj regiji, države članice su počele isticati benignije aspekte saradnje, sa naglaskom na trgovini, klimatskim promjenama, borbi protiv pandemije koronavirusa i očuvanju trenutnog liberalnog globalnog poretka.
U septembru 2021. godine rođen je još jedan anti-kineski savez, odnosno “unaprijeđeno trilateralno sigurnosno partnerstvo” koje okuplja SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo i Australiju – AUKUS. To trilateralno odbrambeno partnerstvo, kako ga je nazvao britanski premijer Boris Johnson, bi, osim ograničavanja moći Kine, trebalo osnažiti prisustvo i utjecaj anglo-saksonskih sila u indo-pacifičkoj regiji. Iako Quad formalno nije ničim povezan sa AUKUS-om, činjenica je da su dvije članice Quada, a istovremeno i članice AUKUS-a, te da se radi o dva komplementarna saveza. Interesantno je istaći da je nešto više od sedmicu dana nakon objave o osnivanju AUKUS-a u Bijeloj kući održan sastanak na vrhu čelnika država članica Quada. Istaknuto je da taj sastanak pokazuje snažnu solidarnost četiri zemlje i njihovu “odlučnu predanost slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku.”
Službeni Peking je osudio i formiranje AUKUS-a jer je najavljeno da će njegova prva inicijativa biti pomoć Australiji da nabavi podmornice na nuklearni pogon. Kina je izrazila stav da će AUKUS ozbiljno naštetiti regionalnom miru i stabilnosti i pojačati utrku u naoružanju u regiji. Osnivanje AUKUS-a može se posmatrati i kao dodatna potvrda da je kamen temeljac američke strategije obuzdavanja Kine lociran u indo-pacifičkoj zoni.
Interesantnu opservaciju vezanu za AUKUS je dao njemački politički analitičar i novinar Stefan Kornelius u “Süddeutschen Zeitung” rekavši da su američke podmornice za Australiju mnogo više od sporazuma o naoružanju i da “AUKUS postavlja temelj za pacifičku alijansu takvog intenziteta kakvu svijet nije vidio od Drugog svjetskog rata”.
AUKUS u svjetlu odnosa Sjedinjenih Američkih Država i Evropske unije
Strateško preusmjeravanje fokusa SAD sa Atlantika na Pacifik je zabrinulo mnoge u Evropskoj uniji (EU) koji su u tome vidjeli opasnost za sigurnost i stabilnost Evrope.
U tom pogledu je i formiranje AUKUS-a uznemirilo evropske zvaničnike koji su u tome vidjeli poziv za buđenje i signal da sigurnost Evrope više nije prioritet SAD niti je EU za SAD strateški partner kakav je nekad bila te da EU treba da se pozabavi svojim strateškim interesima. Ono što je posebno razočaralo i naljutilo EU jeste način na koji je osnovan AUKUS. Pregovori o njegovom osnivanju su držani u tajnosti te je njegova najava umnogome šokirala i zatekla države članice EU, kao i Brisel. To je bio jasan indikator krize povjerenja koja je zavladala između SAD i EU, kao i činjenice da EU više nije na vrhu prioriteta SAD.
O tim prioritetima Bidenove administracije govori i imenovanje visokih zvaničnika State Departmenta zaduženih za određene regije u svijetu. Karen Donfried, pomoćnica državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, potvrđena je tek krajem septembra 2021. godine, dok su se imenovanja ključnih ljudi za indo-pacifičku regiju desila među prvima, a njihovi timovi su mnogo robusniji u poređenju sa timovima službenika zaduženih za Evropu.
Prva mjera koja je donesena istog dana kada je obzanjeno formiranje AUKUS-a bila je raskid ugovora između Australije i Francuske o nabavci podmornica koje su ove dvije države potpisale 2016. godine, u sklopu dogovora o strateškom partnerstvu dviju država. Naime, Australija je nenajavljeno unilateralno raskinula taj ugovor. Australski premijer Scott Morrison je poslao pismo francuskom predsjedniku Emmanuelu Macronu u kojem ga je obavijestio da je Vlada Australije odlučila raskinuti ugovor, što je dovelo do nezapamćenih tenzija među dvjema državama.
Način na koji je Australija naprasno raskinula ovaj ugovor s Francuskom nije shvaćen samo kao francusko već kao pitanje koje se tiče cijele EU. Francuska se osjetila izdanom i poniženom optuživši saveznike da su joj “zabili nož u ledja”. Ovakav tretman Francuske, koja je pored Njemačke najsnažnija članica EU, shvaćen je kao poniženje i uvreda i za Brisel. Međutim, u kontekstu ovih dešavanja, ne treba zanemariti izjave francuskog predsjednika Macrona iz februara 2021. godine kada je, kao kao zagovornik koncepta strateške autonomije EU-a, iznosio stav da se EU ne bi trebala pridružiti SAD-u nasuprot Kini. Takve izjave u Washingtonu zasigurno nisu bile prihvaćene s oduševljenjem.
Podsjećamo da je nakon informacije da otkazuje ugovor o kupovini podmornica na dizel od Francuske Australija objavila da planira nabavku tehnologije za izgradnju podmornica na nuklearni pogon od SAD i UK. Nakon raskida ovog “ugovora vijeka”, kako su ga opisivali francuski mediji, vrijednog 56 milijardi eura, Francuska je opozvala svoje ambasadore u Washingtonu i Canberri. To se desilo po prvi put u gotovo dva i po vijeka diplomatskih odnosa između Francuke i SAD. Francusku je posebno pogodilo i to što se sve dogodilo netom prije nego što je ona trebala preuzeti predsjedavanje EU. Pariz je otkazao i dvodnevni samit ministara odbrane Francuske i Velike Britanije koji se trebao održati u Londonu.
Interesantno je navesti jedan od događaja koji je prethodio AUKUS-u, a koji je prouzrokovao tenzije i uzdrmao odnose između SAD i EU. To je bilo potpisivanje načelnog dogovora o investicijskom sporazumu između EU i Kine 30. decembra 2020. godine, nakon sedam godina pregovora. Brisel je vjerovao da će taj sporazum širom otvoriti kinesko tržište evropskim kompanijama kojima je to prijeko potrebno u kontekstu ekonomske krize uzrokovane pandemijom koronavirusa. Međutim, taj sporazum EU i Kine sa zaprepaštenjem je primljen u SAD čiji zvaničnici su ga kritizirali rekavši da je slab i da ne štiti od prijetnji iz Pekinga. Čak i neki evropski zvaničnici su ovaj sporazum ocijenili kao “stratešku grešku”. Iako je Evropski parlament nekoliko mjeseci kasnije zaustavio ratifikaciju ovog sporazuma, čime je on na neki način suspendovan, za SAD je njegovo zaključenje bilo signal da na EU ne mogu računati kao na kredibilnog saveznika u svojim budućim planovima vezanim za nastup prema Kini. Osim toga, ovaj sporazum između Brisela i Pekinga bitno je utjecao na planove nove američke administracije za jačanje transatlantskih odnosa i ekonomsko-sigurnosnih saveza čiji cilj bi bio usmjeren ka strateškom obuzdavanju sve većeg utjecaja Kine u Evropi, ali i na azijskom kontinentu. Kod Amerikanaca se pojavila osnovana bojazan da će ovaj investicioni sporazum još tješnje povezati evropsku ekonomiju sa kineskom, što će dovesti do širenja kineske ekonomske moći. Također, u zvaničnim krugovima u Washingtonu prevladalo je mišljenje da EU pravi otklon od američkog diskursa prema Kini.
Stoga se može razumjeti da je nakon zaključenja sporazuma EU s Kinom, percepcija EU u očima Washintona promijenjena. U američko-kineskom rivalstvu EU je zauzela stav da sebe ne vidi potpuno u američkom taboru, već da radije želi provoditi politiku svojevrsne nesvrstanosti i “igrati na oba terena”. Za SAD to jednostavno nije bilo prihvatljivo jer to nisu očekivale od jednog od svojih ključnih saveznika.
Prema mišljenju nekih nezavisnih analitičara, Peking je uspio da stvori razdor između SAD i EU i to baš u vrijeme kada je novi predsjenik Biden najavljivao svoje namjere za obnovom američkih tradicionalnih saveza sa evropskim partnerima.
Osim “šamara” Francuskoj, datum kada je obznanjeno osnivanje AUKUS-a također je veoma indikativan i zasigurno nije slučajno odabran. To se desilo 15. septembra 2021. godine, samo dan prije nego što je EU objavila svoju vlastitu indo-pacifičku strategiju koja je najavila intenzivniji angažman EU u zoni Indo-Pacifika. Inače, EU je posljednjih godina sve više strateške pažnje počela posvećivati indo-pacifičkoj zoni, a Francuska je bila na čelu aktivnosti koje su rezultirale usvajanjem ove strategije. Iz perspektive Washingtona, odnos EU prema Kini, u skladu s ovom strategijom, djelovao je kao isuviše blag.
Ne samo da je objava osnivanja AUKUS-a odvukla pažnju vodećih svjetskih medija i gotovo potpuno zasjenila objavu indo-pacifičke strategije EU, već je to bila i svojevrsna poruka državama članicama EU, posebice Francuskoj, da drže svoje ruke podalje od ove regije koja je američka interesna sfera i na koju SAD polažu pravo.
Očigledno je da indo-pacifička strategija EU nije bila u skladu sa američkim planovima uspostave nove sigurnosne arhitekture u Indo-Pacifiku, te da su strateški interesi i pristup EU toj zoni u koliziji sa američkim.
Formiranje AUKUS-a i sve ono što je uslijedilo za EU je predstavljalo jasan znak da mora učiniti više kako bi zaštitila svoje strateške interese. Stoga su se unutar tog bloka počele voditi intenzivnije rasprave o njegovoj strateškoj autonomiji čiji je gorljivi zagovornik upravo francuski predsjednik Macron. No, problem leži u činjenici da EU nema zajedničku stratešku viziju, kao jedan od ključnih preduslova za stratešku autonomiju. Strategija EU za saradnju u Indo-Pacifiku predstavljala je značajan pomak u definiranju zajedničke vizije EU ali je AUKUS znatno uzdrmao njen dalji razvoj i doveo u pitanje i samo njeno postojanje. Ono što je sigurno jeste da EU neće moći adekvatno zaštiti svoje strateške interese, uključujući i one u Indo-Pacifiku, bez saradnje sa državama članicama AUKUS-a. To će iziskivati obnovu narušenog povjerenja, prvenstveno sa SAD, što može biti dugotrajan proces. Međutim, to je nešto od vitalnog značaja za EU jer osnivanje AUKUS-a može imati ozbiljne i trajne posljedice za sigurnost i stabilnost EU.
Zaključna razmatranja
Iz geopolitičkih dešavanja opisanih u ovom tekstu, te promjena u odnosima SAD i EU koje su uslijedile kao posljedica tih dešavanja, pouku mogu izvući i one države koje očekuju pomoć EU u rješavanju svojih problema, posebno države Zapadnog Balkana. Uprkos činjenici da je EU ekonomski div, ona je ipak još uvijek vojno slaba. Posmatrajući distribuciju moći na svjetskoj sceni, EU će zasigurno i dalje ostati globalni geopolitički patuljak. Prateći razvoj situacije na evropskom kontinentu, specifično u Ukrajini gdje EU evidentno nema kapaciteta da se suprotstavi agresivnoj ruskoj politici, Bosna i Hercegovina ne bi smjela polagati nade isključivo u pomoć EU. Bosna i Hercegovina treba razvijati vlastite odbrambene i sigurnosne kapacitete u skladu sa NATO standardima i intenzvirati saradnju sa SAD i Velikom Britanijom, s ciljem očuvanja suvereniteta i teritorijalnog integriteta.
S druge strane, kriza u odnosima između SAD i EU koja je nastala kao posljedica formiranja AUKUS-a, kao što piše “Washington Post”, mogla bi ići naruku onima koji pozivaju EU da pojača svoje odbrambene sposobnosti i da se manje oslanja na SAD. Takvi zahtjevi su već dobili na intenzitetu nakon naglog povlačenja SAD-a iz Afganistana. Tome idu u prilog i sve snažnija uvjerenja u briselskim krugovima da Bidenova administracija nema namjeru revitalizirati atlansko savezništvo. Stoga se iz evropske prespektive doima da se Bidenova vizija svijeta ne razlikuje mnogo od Trumpove: “Amerika na prvom mjestu”. Prilikom potpisivanja sporazuma o AUKUS-u Biden je jasno ukazao na prioritete svoje administracije izjavivši da “zaista svijet ovisi o slobodnom i otvorenom Indo-Pacifiku koji, kao takav, treba da traje i napreduje u desetljećima pred nama”. Iz toga se da zaključiti da za njega EU ima drugorazrednu ulogu. Visoki predstavnik EU za vanjske poslove i sigurnosnu politiku i potpredsjednik Evropske komisije Josep Borrell je rekao da “novi američki pakt sa Australijom i Britanijom pokazuje da EU mora razvijati vlastite odbrambene i sigurnosne strategije, posebno u Indo-Pacifiku.”
Budući da je svaka kriza uglavnom i prilika za neke, u ovom slučaju priliku je iskoristila Velika Britanija. Izgleda da je ona izašla iz svega kao najveći pobjednik. London je ranije odigrao ulogu posrednika između SAD i Australije u razgovorima o razmještanju podmornica na nuklearni pogon u Pacifiku. Osim toga, Britanija se nametnula kao vojna sila sa nuklearnom ekspertizom, pouzdan saveznik SAD-a i neizbježan faktor na globalnoj sceni, istovremeno pokazujući da je Francuska ipak drugorazredna sila uprkos činjenici da ima najjaču vojsku u EU. Stoga, iako je osnivanje AUKUS-a pogoršalo odnos Velike Britanije i Francuske, nakon Brexita ovo se može smatrati prvom britanskom velikom pobjedom na međunarodnom planu. U konačnici, britanski premijer Boris Johnson je davno istakao da je njegov cilj “globalna Britanija” koja je, kao doktrina, u svojoj provedbi i dovela do Brexita. Jedan od prioriteta te doktrine je izgradnja nove ratne flote koja će biti najmoćnija u Evropi i uzdići pomorsku moć Britanije na globalni nivo, što bi predstavljalo ostvarenje sna o obnovi njene imperijalne moći.
