Kinesko-ruski odnosi predstavljaju klasični odnos velikih sila kojeg pokreću i usmjeravaju interesi. U njihovim sadašnjim odnosima, bitan faktor također predstavljaju i simpatije, naklonosti i preference lidera, dva najmoćnija svjetska autokrata. No, evidentno je da je njihovo “prijateljstvo bez granica” ipak podložno ograničenjima. Prijateljstvo je kategorija koja je više moralna nego što je vezana za realpolitiku. A realpolitika je ipak okvir u kojem funkcioniraju odnosi između država, uključujući i Rusiju i Kinu.

Postoje brojni vanjski faktori koji utječu na njihove odnose i koji će vjerovatno imati presudnu ulogu u oblikovanju tih odnosa u budućnosti. U posljednje tri decenije njihove odnose su karakterizirali sve kompatibilniji politički, ekonomski i sigurnosni interesi. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Moskva i Peking su transformisali svoj odnos tako da su od hladnoratovskih protivnika postali pragmatični partneri sa zajedničkim ciljem da potisnu, odnosno preoblikuju postojeći međunarodni sistem kojim dominiraju SAD, a kojeg smatraju nepovoljnim za njih, te da ga prilagode svojim interesima. Dijeleći geopolitički i svjetonazor multipolarnosti, obje zemlje imaju ambicije da obuzdaju moć Zapada. Stoga nastoje učiniti sve kako bi oslabili SAD, kao lidera zapadnog svijeta, i umanjili američki utjecaj u svijetu. U skladu s tim, dijele zajedničku želju da središte globalne moći pomjere sa evroatlantskog prostora na istok.

Iako su veoma vješte u verbalnom izražavanju zajedničkih stavova i uzajamne podrške, stvarajući dojam da njihovo partnerstvo postaje sve strateškije, može se reći da su odnosi Kine i Rusije složeni, taktički i oportunistički, te da zasigurno neće prerasti u puno i dugoročno savezništvo, posebno uzevši u obzir dugotrajno nepovjerenje na obje strane, koje je jedna od historijskih konstanti u njihovim višestoljetnim odnosima. Nesporno je da i jedna i druga zemlja imaju velike ambicije za saradnju. Međutim,velike riječi i izjave često ne prate velika konkretna djela i suštinski rezultati.

Kao što smo ranije naveli, jedna od najistaknutijih zajedničkih karakteristika kinesko-ruskih odnosa danas je njihova zajednička percepcija prijetnje koju predstavljaju SAD. To ne znači da Kina i Rusija ne bi imale nikakav odnos bez ove zajedničke perspektive – uvijek su imale i uvijek će imati. Ali zasigurno bi forma, pa i suština njihove veze bila potpuno drugačija da nije prisutna ta zajednička percepcija prijetnje. I sve dok SAD budu percipirane kao njihova najveća prijetnja, te zemlje će svoje međusobne razlike i razmirice minimizirati i stavljati po strani, kako bi se suprotstavile američkom pritisku.

Stoga se može reći da vanjska politika SAD-a igra ključnu ulogu u odnosima Rusije i Kine. Pokušaji dvostrukog obuzdavanja Rusije i Kine od strane Washingtona doprinose zbližavanju i jačanju odnosa između te dvije zemlje. Isto tako, eventualna promjena u ravnoteži odnosa između SAD, Kine i Rusije, odnosno poboljšanje odnosa sa SAD, bilo od strane Kine ili Rusije, može dovesti do narušavanja njihovog međusobnog povjerenja. To je, inače, suštinska slabost odnosa koje determiniraju vanjski faktori. Kao dokaz te tvrdnje možemo navesti primjer kinesko-ruskih odnosa s početka 1970-ih. U to vrijeme predsjednik SAD je bio Richard Nixon, a pretpostavka je i tada bila da komunistička Kina i Sovjetski Savez imaju zajedničke planove i koordiniraju aktivnosti protiv SAD. Međutim, u stvarnosti se pokazalo da je bliskost Moskve i Pekinga preuveličana i da je njihov odnos podložan američkom utjecaju. Koristeći državničke i diplomatske vještine, tadašnje američko rukovodstvo, prvenstveno predsjednik Nixon i njegov tadašnji savjetnik za nacionalnu sigurnost Henry Kissinger, uspjeli su normalizirati odnose sa Kinom i otvoriti vrata za novu eru američko-kineskih odnosa. U strahu od mogućnosti saveza između SAD-a i Kine, Sovjetski Savez je popustio pod pritiskom za detant sa SAD-om. Dakle, kako je Nixon tada uspio razbiti koncepciju monolitnog komunizma, zasigurno bi i sadašnji američki lideri mogli razbiti iluziju monolitne autokratije utjelovljene u likovima Putina i Jinpinga.

Nadalje, odluke Kine, a ne Rusije, u velikoj mjeri će odrediti kurs budućih kinesko-ruskih odnosa. Rusija će ostati u poziciji da reaguje. U mnogim oblastima Kina vidi svoj trenutni nivo saradnje s Rusijom kao optimalan, a neki kineski stručnjaci su mišljenja da je svako dalje jačanje kinesko-ruskih odnosa protivno državnim interesima Kine. Toj tvrdnji ide u prilog trenutni razvoj događaja vezan za Ukrajinu. Vanjsko okruženje Rusije se značajno pogoršalo od nedavne ukrajinske krize, posebno u njenim odnosima sa Zapadom. Geopolitička složenost i ekonomska realnost za Kinu, koja je u potpunosti integrisana u globalne lance snabdijevanja i proizvodnje, povećale su višestruke izazove. Kina dugoročno neće imati koristi od ruske agresije na Ukrajinu. Taj sukob je poremetio globalne lance nabavki od kojih zavisi kineska ekonomija. Obim trgovinske razmjene Kine sa Rusijom je daleko manji od njene trgovinske razmjene sa razvijenim ekomijama poput SAD-a i EU. Dakle, Kina dugoročno ima samo štete od ruske agresije i zaoštravanja odnosa sa ostatkom svijeta. Pretpostavke govore da će i NATO načelno izaći jači iz tog sukoba, a fokus Amerikanaca će ostati na azijsko-pacifičkoj regiji, koja je za Kinu trenutno najvažnija u geopolitičkom i geoekononskom smislu.

Kao sila u usponu sa širokim spektrom interesa, Kina je svjesna da mora paziti na globalnu reakciju na krizu u Ukrajini. Što konsolidacija zapadnih zemalja bude jača, Kina će imati manje prostora da podrži Moskvu iz straha od sekundarnih sankcija. Moguće je da će, kao i 2014. godine nakon ruskih akcija na Krimu, kineske kompanije de facto početi poštovati sankcije Zapada iz straha da bi globalni ekonomski interesi Kine mogli biti ugroženi. Kina također mora uzeti u obzir da je mnogo više integrisana u globalni finansijski i ekonomski sistem od Rusije. Stoga ukrajinska kriza predstavlja svojevrstan test kinesko-ruskih odnosa. Izgledno je da će ona stvoriti potencijalne pukotine u kinesko-ruskom “strateškom partnerstvu”.

Ne treba zaboraviti ni činjenicu da uspon Kine mnogi u Rusiji percipiraju kao prijetnju. Sve veća ovisnost Rusije o Kini zbog širokih zapadnih sankcija također može doprinijeti ruskom nezadovoljstvu naspram Kine. Imajući to u vidu, upitno je koliko će još Rusija tolerisati rastuće sposobnosti i utjecaj Kine, posebno u svojim sferama utjecaja. Postoje spekulacije da bi Rusija mogla zauzeti više neprijateljski stav prema Kini kako se njena snaga i utjecaj budu povećavali.

Ne postoji garancija da će ruski lideri i ubuduće gledati na Kinu kao na pragmatičnog globalnog aktera. Čini se da kineska diplomatija “vukova ratnika” odražava rastuću želju da diktira uslove drugim državama o sve većem spektru pitanja. Taj agresivniji i asertivniji kineski stav bi mogao imati negativne posljedice i za Rusiju. Neki analitičari u Moskvi to već vide kao vjerovatan, ako ne i neizbježan razvoj događaja u narednoj deceniji. Ako Kina podlegne iskušenju i počne diktirati uslove drugima, to neće ići naruku Moskvi. Ruski lideri su generalno ponosni što ne primaju naređenja od bilo koga, uključujući i Washington. Zato sasvim sigurno neće biti voljni da primaju naređenja ni iz Pekinga.

Realističke teorije međunarodnih odnosa zagovaraju konvencionalnu mudrost o nemogućnosti velikih sila da dijele iste sfere utjecaja. Očekivanje sukoba među njima je podrazumijevani način promišljanja o međunarodnoj politici. To se posebno odnosi na politiku na regionalnom nivou. S tog aspekta i kinesko-ruski odnosi se mogu posmatrati kroz prizmu geostrateške igre sa nultom sumom (zero-sum game), a mogućnost njihovog savezništva i dugoročne saradnje mogla bi se svrstati u kategoriju “geopolitičkog utopizma”.

Izgledi za dugoročnu kinesko-rusku saradnju ograničeni su brojnim faktorima. Kao što smo naveli, između ostalog, Kina i Rusija imaju različite vizije međunarodnog poretka; Kina je svjesna da ambicije Rusije nadmašuju njene mogućnosti; među njima je uvijek prisutan latentni strah od izdaje druge strane kao i inherentna sinofobija, odnosno rusofobija; postoji ogroman nesrazmjer između njihovih privreda; njihove sfere interesa i utjecaja se preklapaju u određenim regionima. Do sada su Rusija i Kina uspješno upravljale svojim razlikama u tim regionima, ali različiti interesi ostaju dugoročno kao izvori nesuglasica i potencijalnih tenzija i sukoba.

“Nema sumnje da se dvije zemlje približavaju pod pritiskom SAD-a, ali između njih ima više razlika nego zajedničkog”, rekao je Cheng Yijun, specijalista za kinesko-ruske odnose na Kineskoj akademiji društvenih nauka. Nesporno je da se njihovi odnosi suočavaju s ozbiljnim rizicima i da im predstoje značajni izazovi u budućnosti. Ukoliko njihova delikatna ravnoteža bude narušena bilo kakvom strukturnom promjenom, neminovno je da će među njima doći do raskola, koji bi mogao imati čak i destruktivan karakter i dovesti do ozbiljnih i dugotrajnih posljedica po njihove odnose.

Kraj serijala

Ovo je bio posljednji u nizu od 6 tekstova koji su dio serijala o odnosima Kine i Rusije. Ispod su linkovi prethodnih 5 tekstova: 

ODNOSI KINE I RUSIJE (I DIO): Četiri stoljeća uspona i padova

ODNOSI KINE I RUSIJE (II DIO): Ulazak u 21. vijek i zakopavanje ratnih sjekira 

ODNOSI KINE I RUSIJE (III DIO): Savezništvo ili kvazi – savezništvo?

ODNOSI KINE I RUSIJE (IV DIO): Asimetričan odnos i budući trendovi

ODNOSI KINE I RUSIJE (V DIO): Budućnost odnosa dvije zemlje