Ustav Bosne i Hercegovine je nastao u okviru Dejtonskih pregovora i predstavlja Aneks 4. Općeg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Dakle, njegov osnovni cilj je bio zaustaviti rat i stvoriti politički okvir za mir. Više od deset godina nakon donošenja Dejtonskog sporazuma i Ustava BiH donesene su presude međunarodnih sudova o izvršenom genocidu u BiH i o tome da je sam Ustav u suprotnosti s važećim međunarodnim deklaracijama i konvencijama o ljudskim pravima. Zbog neprovođenja svih njegovih aneksa, Ustav BiH utemeljio je nefunkcionalnu i neracionalnu državnu strukturu, te je kao takav nedemokratičan i diskriminirajući. Radi toga je neophodno izvršiti temeljite ustavne promjene i Državu Bosnu i Hercegovinu učiniti funkcionalnom, bez mogućnosti blokada, na principima građanske demokratije koji ne ostavljaju prostor za diskriminaciju bilo kojeg njenog građanina.
Najlakši i najracionalniji put je vratiti se na principe na kojima je nastao Vašingtonski sporazum 1994. godine, a koji je također postignut uz posredovanje američke administracije. Vašingtonskim sporazumom formirana je Federacija Bosne i Hercegovine. Ustav Federacije BiH je donesen na temelju suvereniteta i teritorijalne cjelovitosti Republike Bosne i Hercegovine, te na načelima Povelje Ujedinjenih nacija i Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima (to je izričito navedeno u preambuli Ustava). Federacija BiH nije zamišljena da organizuje život na jednom dijelu BiH (51% državne teritorije) nego je projektirana na cijelom prostoru međunarodno priznate države BiH i formirana kao Federacija federalnih jedinica – kantona. Bosna i Hercegovina tada u cjelini nije koncipirana kao država dva entiteta već kao federacija kantona. To je vidljivo iz Prvog stava Ustava Federacije BiH u kome stoji da „Bošnjaci i Hrvati kao konstitutivni narodi, zajedno s ostalima, i građani Republike Bosne i Hecegovine, ostvaruju svoja suverena prava, preoblikuju unutarnji ustroj teritorija s većinskim bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom u Republici Bosni i Hercegovini, u Federaciju Bosne i Hercegovine koja se sastoji od federalnih jedinica s jednakim pravima i odgovornostima.“
Dakle, državna struktura Republike BiH se „preoblikuje“ u Federaciju BiH i radi se o cjelokupnoj strukturi a ne o jednom dijelu. To što se ona uspostavlja na prostorima s bošnjačkim i hrvatskim pučanstvom je zbog toga što u tom trenutku združene snage Armije BiH i HVO-a kontroliraju oko 35% teritorije BiH a ratni zločinac Radovan Karadžić oko 65%, i što nije prihvaćao nikakve mirovne pregovore koji mu to ne bi legalizirali. Radi toga, u federalnom Ustavu stoji: „Odluke o ustavnom statusu teritorija Republike Bosne i Hercegovine s većinskim srpskim pučanstvom donijet će se tijekom pregovora o miru i na Međunarodnoj konferenciji o bivšoj Jugoslaviji“.
Prema tome, Federacija BiH bez „srpskog pučanstva“ je bila privremeno rješenje koje se trebalo dopuniti. Vašingtonski sporazum je imao izuzetan politički značaj za okončanje rata u BiH jer je omogućavao ne samo politički savez Bošnjaka i Hrvata nego i vojni savez kojim se Karadžićeva zločinačka tvorevina RS mogla dovesti na pregovore i uključiti u Federaciju BiH.
Federacijom je likvidirana Herceg-Bosna a krajnji cilj je bio i likvidacija tadašnje strukture Republike Srpske koja se trebala utopiti u federaciju kantona. U samom projektu Federacije BiH, koji je cijelo vrijeme Vašingtonskih pregovora stajao na stolu, teritorij države BiH sa „srpskim pučanstvom“ također je bio kantonalno ustrojen i uključen u Federaciju BiH. U kojoj mjeri je Federacija BiH koncipirana kao država na cijelom prostoru BiH najbolje svjedoče nadležnosti koje su joj date Ustavom.
U isključivoj su ovlasti Federacije: vanjska politika, obrana i zaštita njenih granica, vojska i vojna proizvodnja, državljanstvo, gospodarska politika, unutarnja i vanjska trgovina i carine, financije, fiskalna i monetarna politika, sigurnosna politika i suzbijanje domaćeg i međunarodnog kriminala, komunikacije, energetska politika. Zajedničke ovlasti s kantonalnim vlastima su: zaštita ljudskih prava, zdravstvo, ekološka politika, komunikacije i prometna infrastruktura, socijalna politika, turizam, gospodarenje prirodnim bogatstvima. Analiza ovih nadležnosti pokazuje da Federacija BiH u svojoj vlasti ima sve ono što imaju i druge države i da je njena vlast jedinstvena.
Kasnije, Dejtonskim sporazumom odstupilo se od federalnog uređenja države i BiH je podijeljena na dva entiteta. To je državu učinilo nefunkcionalnom, neracionalnom i nedemokratskom. Jedini racionalan način izlaska iz tog stanja je preustroj države u skladu s federalnim principima postavljenim u temelj Federacije BiH Vašingtonskim sporazumom. To zapravo znači da treba prestrukturirati RS u kantone i objediniti ih u jedinstvenu državu Federaciju BiH. Ta mogućnost realno postoji jer je RS inače podijeljena u dvije regije, istočnu i zapadnu, odnosno Podrinje i Banjalučku krajinu. Između ove dvije regije nalazi se Distrikt Brčko kao zasebna regija koji bi također trebao dobiti status kantona u Federaciji BiH. Uz ovo prestrukturiranje bilo bi racionalno smanjiti broj postojećih kantona u sadašnjoj Federaciji sa deset na pet (Sarajevski, Tuzlanski, Hercegovački, Srednjobosanski i Bihački).
Sa ovakvim preustrojem BiH nestale bi mogućnosti blokada u državnom Parlamentu entitetskim glasanjem, nestala bi politička ideja trećeg hrvatskog entiteta, otklonila bi se svaka mogućnost daljnje podjele ili raspada države, društvo i država bi se stabilizirali tako da bi se sve politike okrenule prosperitetu i afirmaciji demokratskih i građanskig vrijednosti.
