Uvod
Ideja „srpski svet“ je kopija „ruskog svijeta“, plana koji je nastao prije nekoliko decenija u Moskvi. Visoki funkcioneri aktuelanog režima u Beogradu, kako tvrde, pokušaće ovladati svakom teritorijom gdje god žive Srbi, čak i vojno ako je potrebno. A Srbi, kao i drugi balkanski narodi, žive diljem svijeta, a posebno u zemljama bivše Jugoslavije i Evropske unije. Razlika između srpskog i ruskog koncepta je, između ostalog, u tome što je Rusija svjetska supersila, a Srbija jedna od najsiromašnijih država Evrope. Moskva je, uvidjevši da gubi uticaj u susjednim zemljama zbog priče o „ruskom svijetu“, revidirala planove i nastoji se vratiti na principe odnosa sa susjedima prije lansiranja ovog projekta. S druge strane, režim iz Beograda koji pokušava predstaviti Srbiju kao regionalnu silu, u punom je zamahu promocije tzv. “srpskog sveta” kojim destabilizuje i Srbiju i Jugoistočnu Evropu.
Nedavnom posjetom Evropi, predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Joe Biden i evropski saveznici, poslali su jasnu poruku da će svim sredstvima braniti principe na kojima počivaju demokratije zapadnog svijeta. Potpisana je nova Atlantska povelja, nakon čega su održani Samit G7 i Samit NATO-a. Uslijedio je i Samit Biden-Putin na kojem su lideri svjetskih supersila Amerike i Rusije razgovarali o temama koje opterećuju njihove odnose. Javnost nije upoznata sa detaljima razgovora, ali, kada je Balkan u pitanju, nakon Bidenove posjete Evropi povučeni su određeni potezi koji ne idu na ruku negatorima genocida. Parlamenti u Crnoj Gori i na Kosovu izglasali su rezolucije kojima su osudili genocid u Srebrenici kao i njegove počinitelje. Visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini Valentin Incko je na osnovu svojih ovlaštenja nametnuo Zakon o zabrani negiranja genocida u Bosni i Hercegovini. Sve to pokazuje da je počelo konkretno urušavanje „srpskog sveta“ koji nanosi štetu, ne samo regiji Balkana, nego podriva i samu sigurnost Evrope. Nameće se pitanje da li se ovakav razvoj događaja dešava uz saglasnost predsjednika Putina, jer ruske reakcije su blage dok “srpski svet” nestaje sa scene.
U nastavku je tekst pod naslovom “Ruski svijet u strategiji Moskve” koji je 22. avgusta 2016. godine objavio Igor Zevelev u Centru za strateške i međunarodne studije iz Washingtona (CSIS), gdje se mogu naći svi elementi na kojima počiva i priča o „srpskom svetu“.
Ruski svijet u strategiji Moskve
Napori Moskve da ojača svoj uticaj u Euroaziji i dalje izazivaju anksioznost u državama duž ruske periferije, kao i u Evropi i Sjedinjenim Američkim Državama. Sposobnost Rusije da angažuje ruske sunarodnike van svojih granica, široko se doživljava kao jedan od glavnih instrumenata uticaja Moskve u regiji i sredstvo za ponovno stvaranje ruskog statusa velike sile. Međutim, pažljivije istraživanje ruske politike otkriva, da su kratkoročni taktički dobici praćeni štetnim i dugoročnim posljedicama, kao i smanjenjem uticaja svojih sunarodnika kao političkog alata. Ipak, narativ o ruskom svijetu je postao glavni faktor u razvoju ruskog postsovjetskog nacionalnog identiteta i njegovog angažmana na euroazijskom geopolitičkom polju.
Koncepti „sunarodnika u inostranstvu“ i „ruskog svijeta“ evoluirali su u dva različita, ali preklapajuća diskursa. Svaki od ovih koncepata ima svoju intelektualnu istoriju. Međutim, ove ideje imaju i nešto zajedničko. U osnovi obje odražavaju napetost između stvarnih državnih granica Ruske Federacije i mentalnih mapa „ruskosti“ koje postoje u svijesti mnogih Rusa.
Godine 1992. predsjednik Boris Jeljcin i prvi ruski ministar vanjskih poslova Andrej Kozirjev, uveli su u politički leksikon pojam “sunarodnici u inostranstvu”. Izraz se odnosi na pojedince koji žive izvan granica same Ruske Federacije, a ipak osjećaju da imaju istorijsku, kulturnu i jezičku vezu sa Rusijom. Ti ljudi žele sačuvati veze sa Rusijom bez obzira na trenutni status njihovog državljanstva. Od 1994. godine koncept se razvio u konkretnu državnu politiku koja se manifestuje kroz niz zakona i državnih programa, kao i kroz neke vanjskopolitičke odluke.
Iako ga je prethodno artikulirao predsjednik Vladimir Putin, koncept „ruskog svijeta“ počeo je prodirati u politički diskurs tek 2007. godine. Ovaj koncept ima široku filozofsku konotaciju i mnogo je širi od izraza „sunarodnici“. Iako se potonji temelji na pravnim normama i definicijama, „ruski svijet“ je ideja koja se definira isključivo na osnovu samoidentifikacije. Ti su termini 2014. godine praktično postali dio ruskog političkog rječnika, formirajući nacionalistički narativ o neophodnosti ruskog preporoda kao velike sile i povratka na post-sovjetski prostor.
Uprkos novootkrivenoj upotrebi i naglašavanju, ova artikulacija, i temeljno pitanje koje koncept „ruskog svijeta“ postavlja, nisu sasvim nova pitanja. Barem posljednjih 300 godina, zbrka oko granica koje definiraju ruski narod bila je glavni faktor u istorijskom razvoju Euroazije. U to vrijeme u kolektivnoj ruskoj nacionalnoj svijesti nije bilo jasnih niti istorijski dosljednih kriterija za razlikovanje „nas“ od „njih“. Političke, istorijske, kulturne i etničke granice, kao i potpuno subjektivne mentalne mape koje vode razmišljanje većine Rusa danas, ne dijele podudarnost, a definicije tih granica u stalnom su pokretu i otvorene za upornu raspravu. Ovaj fenomen ima ogromne i kontradiktorne implikacije na izglede za stabilnost, sigurnost i mir u regiji. Teško da je ikada moderna nacija, kao „zamišljena zajednica“, bila toliko nesigurna u pogledu svojih granica i mehanizama putem kojih može institucionalizirati svoje odnose sa susjedima.
Srž rasprava o današnjim granicama u Euroaziji je stalna neizvjesnost odnosa između Ruske Federacije i susjednih zemalja naseljenih etničkim Rusima i drugim istočnim Slavenima. Nakon pada Sovjetskog Saveza, milioni bivših sovjetskih građana našli su se podijeljeni prema novim političkim granicama, a mnogi od onih koji su sebe smatrali „Rusima“ postali su državljani (ili osobe bez državljanstva) novih nezavisnih država koje su sada susjedne Rusiji. Ovo je temeljna, ili “objektivna” stvarnost, i izbor je na ruskoj nacionalnoj eliti, hoće li pitanje tih teritorija i stanovništva podići na nivo službenih unutrašnjih ili vanjskopolitičkih programa, i u kojem kontekstu.
Za ruske nacionaliste nikada nije bilo pitanje da li, već kada, na koji način i do koje geografske granice, područja naseljena etničkim Rusima trebaju biti ujedinjena s povijesnom domovinom. Do 2013. godine vlada Ruske Federacije nije slijedila takav plan. Umjesto toga, Moskva je nastojala da pojača svoj ekonomski i politički uticaj na vlade euroazijskih država. Značajan angažman sunarodnika u ovom kontekstu bio je ograničen, dijelom i zbog njihovog niskog nivoa političke mobilizacije (uz nekoliko izuzetaka, uključujući i Krim). Nakon dramatičnih promjena u Ukrajini 2014. godine, Moskva se efektivno usmjerila na provođenje radikalne nacionalističke agende aneksirajući Krim i pokrenuvši projekat Nova Rusija (Novorossiya), kojim je željela raskomadati Ukrajinu. Nakon neuspjeha na istoku Ukrajine, Moskva se pokušala vratiti ustaljenim aktivnostima u svojim odnosima sa „ruskim svijetom“. Međutim, povratak na kurs politike koju je vodila od 1992. do 2013. postao je gotovo nemoguć, zbog visokog nivoa podizanja svijesti među vladama susjednih država i povećane osjetljivosti prema novom „ruskom pitanju“.
Period sputavanja i umjerenosti
Nakon raspada Sovjetskog Saveza, postojala su dva glavna pristupa novom „ruskom pitanju“. Prvi je bio nacionalistički diskurs o „podijeljenom narodu“. U postsovjetskoj Rusiji značajne ličnosti unutar intelektualne i političke opozicije, od Aleksandra Solženjicina do Genadija Zjuganova, tvrdile su da je najveći razlog za ruski pad prouzrokovan neskladom između novorazvijenih državnih granica i takozvanih nacionalnih granica (razumijevanih u etničkim terminima). Drugi razlog je bio spora i neefikasna politika prema ruskim sunarodnicima u inostranstvu koju je provodila vlada. Moskva je u tom pogledu vodila umjerenu politiku sve do 2014. godine.
U prvim haotičnim godinama nakon raspada Sovjetskog Saveza, nekoliko visokih članova ruskog izvršnog rukovodstva bilo je saglasno sa članovima opozicije po pitanjima koja se tiču odnosa s ruskom dijasporom. To je bilo posebno primjetno u periodu koji se protezao od decembra 1991. do usvajanja novog ustava u decembru 1993. godine. Potpredsjednik Aleksandar Rutskoy i predsjednički savjetnik Sergey Stankevich insistirali su na tome da Rusija prizna Krim i Pridnjestrovlje kao suverene teritorije, na osnovu toga što je tamošnje pluralno stanovništvo bilo rusko ili je u najmanju ruku govorilo ruski. Predsjednik Boris Jeljcin mislio je drugačije. Tokom 1990-ih Rusija nije podržavala iredentističke osjećaje na Krimu, u sjevernom Kazahstanu ili bilo kojim drugim mjestima sa značajnom etničkom ruskom zajednicom. Bilo je dosta teške retorike, posebno oko tretmana ruskih manjina po pitanjima državljanstva u Latviji i Estoniji, ali jaz između riječi i djela bio je očit. Najveća ruska vojna operacija tokom tih godina odvijala se u Sjevernoj Osetiji i Abhaziji, područjima bez velikih ruskih zajednica. Odmjerena priroda stvarne ruske politike u odnosu na Ruse koji žive u “bliskom inostranstvu” bila je najvažniji faktor osiguranja mira na ostatku postsovjetskog prostora tokom te četvrtine vijeka.
Revolucionarne promjene i novi izazovi
Događaji u Ukrajini krajem 2013. i početkom 2014. godine u Moskvi su protumačeni kao puč koji je Zapad pokrenuo na teritoriji „ruskog svijeta“. Predsjednik Putin je to opisao slijedećim riječima: “Sa Ukrajinom su naši zapadni partneri prešli granicu … Na kraju, bili su potpuno svjesni da u Ukrajini i na Krimu žive milioni Rusa.” Dana 7. marta 2014. godine, sekretar za odnose sa javnošću predsjednika Putina, Dmitri Peskov, komentarišući događaje na Krimu, objavio je da je Putin garant sigurnosti u „ruskom svijetu“. Ova tvrdnja je odražavala temeljnu promjenu u službenom narativu Kremlja u vezi sa pozicijom Rusije i međunarodnim obvezama, i izražava pomak s artikulacije nacionalne države na veći geografski prostor s nesigurnim granicama. Na taj način koncept „ruskog svijeta“ postao je “osiguran”, a postsovjetske državne granice definirane su kao čisto uslovne. Zadovoljstvo Kremlja blagostanjem etničkih Rusa u susjednim državama postalo je najvažniji uslov nepovredivosti tih granica. Kremlj je također počeo aktivno podržavati male, ali glasne segmente ruske dijaspore koji su se identifikovali kao politički predstavnici „ruskog svijeta“ tražeći od Moskve uputstva.
Paralelno s ovom promjenom zvanične politike, propagandna mašina Kremlja tvrdila je da je Moskva prvi put od pada Sovjetskog Saveza odlučno i djelotvorno branila interese Rusa izvan Rusije. U novembru 2015. godine, predsednik Putin je na petom Svjetskom kongresu sunarodnika koji žive u inostranstvu objavio da je ponovno ujedinjenje Krima i Sevastopolja sa Rusijom postalo važan faktor u konsolidaciji Rusa u inostranstvu i čitavog „ruskog svijeta“.
U stvari, Rusija je, postigavši ono što je prikazano kao veliki uspjeh, zapravo oslabila svoj strateški položaj u Euroaziji. Vlade svih susjednih država danas na „ruski svijet“ gledaju sa sumnjom ili neposrednim animozitetom. Osim toga, pripadnike „ruskog svijeta“ smatraju instrumentom pod političkim uticajem Moskve koji će, u najgorem slučaju, raditi za moskovske interese u slučaju potencijalne ruske invazije, kao što se dogodilo na istoku Ukrajine. Prvobitni kulturni projekat „ruskog svijeta“, u čijem je središtu bio napredak ruskog jezika, diskreditiran je u očima vlada i javnosti u mnogim susjednim državama.
Zbog toga se Rusi u susjednim državama suočavaju s novim izazovima. Kao takvo, novo tumačenje „ruskog svijeta“ zakomplikovalo je status ruskih zajednica u dijaspori, a posebno njiohovih uspješnih i dobro integriranih članova. U Latviji i Estoniji su pitanja, kao što su naturalizacija za građane koji govore ruski jezik, zagovaranje statusa ruskog kao drugog jezika u regijama s ruskom većinom, ili rješavanje njihovih zabrinutosti u vezi sa obrazovanjem, postala teže rješiva pitanja nego prije 2014. godine. Građani koji govore ruski su postali objekti propagandnih kampanja i našli su se pod budnim nadzorom raznih obavještajnih agencija u ruskom susjedstvu.
Retorika Kremlja o „ruskom svijetu“ ublažena je tokom 2015. i 2016. godine, a Moskva ponovo pokušava oživjeti svoje sunarodničke politike koje je vodila prije 2014. godine. Vlada je odobrila umjereni Program rada sa sunarodnicima za period 2015 – 2017. godina. Ministarstvo vanjskih poslova, Federalna agencija za zajednicu nezavisnih država, međunarodnu humanitarnu saradnju i sunarodnike koji žive u inostranstvu (Rossotrudnichestvo), kao i nevladine organizacije koje finansira vlada, nastavljaju se pozivati na „ruski svijet“ i podršku sunarodnika kao legitiman poduhvat „mehke moći“, javne diplomatije, ljudskih prava i kulturnih odnosa. Uprkos takvim naporima da se ostavi pozitivan utisak, to definitivno nije prevladavajuća slika „ruskog svijeta“ izvan Rusije. Pogled na „ruski svijet“, posebno u istočnoj Evropi i baltičkim državama, obično je definisan kao pogled na aktivnu mrežu rubnih, potencijalno opasnih grupa, koje Moskva direktno podržava ili usmjerava.
Uticaji na Euroaziju
Od ruskih zajednica u inostranstvu, nijedna se ne suočava s većim izazovom od one u Ukrajini. Danas je Ukrajina zapravo izgubljeni slučaj u kontekstu „ruskog svijeta“. Za veći dio ukrajinskog stanovništva i za cijelu političku klasu, ideja „ruskog svijeta“ postala je sinonim za rat. Uz to, ruski utjecaj na Ukrajinu znatno je smanjen, dijelom i zbog toga što je sada malo vjerojatno da će na izborima neki ruski kandidat sa istoka Ukrajine, koji je prijateljski nastrojen prema Rusiji, pobijediti na nacionalnim izborima bez podrške krimskog stanovništva. Mnogi etnički Rusi su se snažnije počeli poistovjećivati sa svojim ukrajinskim državljanstvom, dok su oni čija je lojalnost višestruka, dinamična i često nesigurna, vidjeli šta donosi rat u Donbasu, te su se bojali sličnih iskušenja na svojim matičnim teritorijama. Potencijal Moskve za mobilizaciju Rusa izvan malih područja u Donbasu, značajno se smanjio.
Pored Ukrajine, Bjelorusija i Kazahstan su ključne države u kojima će „rusko pitanje“ biti presudno za sigurnost, političku stabilnost, uspjeh procesa nacionalizacije i izgradnju održivih nacionalnih država kada se dogodi politička sukcesija. Korisnost narativa „ruski svijet“ u odnosima s Bjelorusijom već je znatno smanjena i na mnogo načina je postala kontraproduktivna. Predsjednik Aleksandar Lukašenko, kada je u pitanju politička podrška, tradicionalno se oslanjao na entuzijaste koji su bliski ideji integracije s Rusijom. Međutim, 2015. godine je reterirao, dobivši više puta oštre kritike zbog tvrdnji da je Bjelorusija dio „ruskog svijeta“. Na izborima u septembru 2016. godine, Lukašenko je djelotvornim preprekama spriječio aktivne pristalice „ruskog svijeta“ da uđu u parlament. Također je izražavo otpor ruskom ratnom vazduhoplovstvu sa sjedištem u Bjelorusiji kao i daljem jačanju ekonomskih veza.
U Kazahstanu, gdje se apsolutni broj etničkih Rusa i njihov procenat u ukupnoj populaciji znatno smanjio od početka 1990-ih godina, vlasti su odlučne da definišu i ojačaju svoj novi nacionalni identitet. Putinove primjedbe iznesene u avgustu 2014. godine o ostanku Kazahstana “unutar takozvanog ‘većeg ruskog svijeta’, koji je dio svjetske civilizacije”, kazahstanska elita nije pozdravila. Provedba programa za prelazak s ćirilice na latiničnu abecedu najavljena u februaru 2016. godine, dio je napora vlade da se država što više udalji od koncepta „ruskog svijeta“.
Iz euroatlantske perspektive sigurnosti, rusko pitanje u Estoniji i Latviji je od najveće važnosti. Nakon aneksije Krima, bilo koji legitimni zahtjevi za odbranu kulturnih ili jezičkih prava stanovništva ruskog govornog područja u baltičkim državama, smatraju se vrlo sumnjivim. To pitanje podriva napore lokalnih vlasti koje nastoje poboljšati položaj te populacije. Rusi u Estoniji i Letoniji koji žive u Narvi i Daugavpilsu (područja s velikom koncentracijom ruske populacije, ali manje integrirana i prosperitetnija nego u Rigi ili Talinu), mogli bi predložiti određene ideje kreatorima i ideolozima politike „ruskog proljeća“. Mnogi Rusi u Latviji i Estoniji imaju tendenciju da se poistovjete sa moskovskim viđenjem sukoba u Ukrajini. Ipak, čini se da su protumjere koje su poduzele estonske i letonske sigurnosne i obavještajne agencije usmjerene protiv pokušaja podrške lokalnim aktivistima iz Rusije, vrlo ozbiljne. NATO-ovo gomilanje vojnih snaga u toj regiji također smanjuje šanse za bilo kakvu intervenciju u stilu ruskog Krima ili Donbasa. Odluka Saveza da ojača svoje prisustvo u baltičkim državama raspoređivanjem bataljona spremnih za borbu, najznačajnije je pojačanje kolektivne odbrane od kraja hladnog rata. Potencijalna poluga Rusije u Litvaniji, gdje je rusko stanovništvo malo i razuđeno, uvijek je bila mnogo ograničenija nego u Estoniji ili Latviji.
Pojačala se i sumnja u Rusiju koju imaju mnogi pripadnici moldavske elite. U toku 2014. godine dok se širila ideja o projektu Nove Rusije, mogućnost da se prekrajanjem granica Pridnjestrovlje doda u orbitu „ruskog svijeta“, dobila je na važnosti. Međutim, to pitanje je u međuvremenu skinuto s dnevnog reda.
U međunarodnim krugovima „rusko pitanje“ u drugim zemljama bivšeg Sovjetskog Saveza, prije svega onim na jugu Rusije, nije toliko važno. Situacija u Centralnoj Aziji i Južnom Kavkazu iz perspektive položaja i interesa ljudi koji govore ruski jezik, u osnovi je ostala nepromijenjena i nakon 2014. godine. Ruska dijaspora u tim područjima je relativno mala, konstantno stari i nastavlja se smanjivati. Ta populacija nije mobilizirana i stoga ne može postati instrument ruske vanjske politike.
Zaključak
Politika prema sunarodnicima u inostranstvu i koncept „ruskog svijeta“, zamišljeni su kao alati koji omogućavaju Moskvi da istovremeno poštuje postsovjetske granice i rješava zabrinutost onih koji ih nisu doživljavali kao potpuno legitimne. Tokom 2014. godine ova retorika i politika su usmjereni na postizanje drugog cilja, jer su postali opravdanje za aneksiju suverene teritorije i podrške separatistima u susjednoj zemlji. „Ruski svijet“ postao je konceptualni okvir koji je istovremeno stimulisao i opravdao novi pristup Rusije. Anektirajući Krim, Putin je pokazao da politička podjela post-sovjetskog prostora nije završen proces uspostavljen Beloveškim sporazumom koji je proglasio disoluciju Sovjetskog Saveza, nego tek polazište za složeni i nepredvidivi proces koji je započeo 1991. godine i koji traje do danas. Koncept ruskog svijeta omogućava Moskvi da zadrži nejasne granice, barem retorički, s neizvjesnim posljedicama po regionalnu sigurnost. Međutim, 2015. i 2016. godine, Moskvi je postalo sve teže i kontraproduktivnije insistirati na tom konceptu u svojoj vanjskoj politici.
Unutar Rusije postoji konsenzus da Moskva ima određenu odgovornost prema ljudima koji se identifikuju kao Rusi, koji govore ruski jezik i koji žive u državama sljednicama bivšeg Sovjetskog Saveza. Izvan Rusije zvona za uzbunu zvone kada Moskva govori o zaštiti sunarodnika ili „ruskog svijeta“, posebno nakon aneksije Krima i početka sukoba na istoku Ukrajine. Problem je što jednom uspostavljen instrument „ruskog svijeta“ koji se koristio kao tvrda snaga, ne može lahko biti vraćen unazad kako bi ponovo postao tzv. alat mehke moći.
IZVOR: Centar za strateške i međunarodne studije (CSIS)
Autor: Igor Zevelev, gostujući saradnik na programu za Rusiju i Euroaziju u Centru za strateške i međunarodne studije (CSIS) iz Washingtona.
