Uvod

U prvom dijelu pisanja o Velikom ilirskom ustanku navedeni su razlozi zbog kojih su se Iliri pobunili protiv moćne Rimske imperije. Nenaviknutost većine Ilira, uključujući i Dezitijate na rimski fiskalni i monetarni sistem i uopće razvijenu robno – novčanu privredu razvijenog mediteranskog svijeta, a koja je naglo i brzo prodirala na njihovo područje izazivali su sve veće nezadovoljstvo u unutrašnjosti Provincije. Autohtono stanovništvo je moralo da rimskoj državi i pohlepnim zakupcima koji su dolazili iz svih krajeva Imperije prepuste i svoja rudna bogatstva. Posebno su oblasti današnje Bosne bile zanimljive Rimljanima zbog njihovih rudnika zlata (u Gornjoj Bosni – dolina rijeke Fojnice, Gornjem Vrbasu), srebra (područje današnje Srebrenice), željeza (Japra u zapadnoj Bosni i dijelovi Gornje Bosne). A i rimska provincijalna uprava se nije ustručavala da se prekomjerno bogati na račun domaćeg, sve siromašnijeg stanovništva služeći se svim sredstvima. Pritisak je kuliminirao kada je Baton Dezitijat, vođa plemena Dezitijata iz područja današnje Centralne Bosne, poveo ustanak protiv Rimskog carstva, što se ubrzo pretvorilo u teški rat koji je trajao od 6. do 9. godine nove ere.

Napad na strateška uporišta Rimljana

Vijest o pobuni je vrlo brzo obišla zapadni Balkan i Panoniju i mnoštvo drugih ilirskih naroda se pobunilo. Buktinje općenarodnog ustanka su se neviđenom brzinom širile po svim stranama rimske provincije Ilirik, bez milosti uništavajući lokalne veteranske garnizone, koloniste i sve ono što ih je podsjećalo na rimsku vlast, uključujući i omražene, grabežljive trgovce i zelenaše. Po Veleju Paterkulu, taj obračun je poprimio elemente iznimne brutalnosti. Pošto su sa ovih područja na Dunav nešto ranije bile povučene sve rimske regularne vojne snage, nije trebalo dugo da ustanici zagospodare velikim područjem i eliminišu rimsku upravu. Nedugo nakon što je pobuna izbila na dezitijatskom području, pojavilo se novo središte ustanka kod naroda Breuka, koji su živjeli u sjeveroistočnoj Bosni i istočnoj Slavoniji, na čijem se čelu nalazio njihov vojskovođa isto po imenu Baton (Breučki). Tako se razbuktao rat koji će trajati pune tri i po godine i ugroziti i samu Imperiju i zaustaviti njeno napredovanje za vrijeme Augusta. U to vrijeme tri grada su predstavljala tri glavne tačke u rimskoj kontroli nad Ilirikom i to su bili provincijska prijestolnica Salona (današnji Solin), i dva grada u dubokoj kontinentalnoj unutrašnjosti, Siskia (današnji Sisak) i Sirmium (današnja Srijemska Mitrovica na obali Save).

Ustaničke vođe su dobro znale da bi u slučaju ako bi uspjeli da zauzmu ove gradove, faktički oslobodili Ilirik rimske uprave i stvorili za interese ustanka znatno bolju vojno-političku stratešku situaciju. Zato je odmah nakon što se pobunila kompletna auksilijarna vojska, Baton Dezitijatski tu armiju pokrenuo prema Saloni. Pobunjeni auksilijari, kojima su se u međuvremenu uz put sigurno priključivali i drugi buntovnici, se relativno brzo uspjela prebaciti iz Gornje Bosne u područje Salone. Međutim, Salona je bila dobro utvrđena i pripremljena za napad. Ne samo da su napadi ustanika odbijeni, nego je i sam Baton Dezitijatski ranjen jednim projektilom ispaljenim sa fortifikacija koje su branile Salonu. I pored neuspjeha pred Salonom i teškog ranjavanja, ni Baton Dezitijatski ni ostatak ustaničkog vodstva dinarskih ustanika nisu ostali obeshrabreni. Oni nisu odustali ni od zauzimanja ilirske obale ni od daljeg širenja ustanka već je u tu svrhu izvršeno relativno brzo pregrupisanje snaga. Nakon toga se ustanička vojska razdvojila. Jedan dio ustaničkih snaga Baton Dezitijatski (koji se oporavljao od ranjavanja) je otposlao prema jugu. Ove jedinice su po Dionu Kasiju, odnosno izvoru/izvorima koje je on koristio, krećući se duž obale jugoistočno-južnim pravcem izazvale pustošenja sve do Apolonije (grad na obali Jadrana u Albaniji), čime su upale i u zapadne dijelove tadašnje provincije Makedonije. Tu na krajnjem jugu svoga prodora, te ustaničke jedinice su i pored činjenice da su bile prvo poražene (po smislu teksta je jasno da Apolonija nije bila zauzeta od strane ustanika) u ponovnom sukobu sa Rimljanima izvojevali pobjedu.

Osnovna strateška zamisao ovog nastupanja na jednoj prilično dugačkoj liniji, pored nastojanja da se ovlada što dužom obalnom linijom, je predviđala i širenje ustanka na one ilirske prostore na jugoistočnom pravcu koji se vjerojatno još uvijek nisu nalazili u stanju pobune, u čemu se izgleda i uspjelo. Istovremeno se željelo ovim pokretom i širenjem ustanka i na zajednice naseljene u ovim područjima, eliminisati i rimske i njima lojalne pozicije i uporišta kako bi se otklonila eventualna mogućnost protivudara sa jugoistočne strane i tako dodatno razvukle lokalne protivničke snage. Iako su ustanici uspjeli prilikom ovoga prodora pod svoju kontrolu staviti zamašan teritorij, vjerojatno su veći gradovi (Skardona, Tragurij, Narona, Epidaurum, Rhizinium, Acruvium, Butuanum, Olcinium, Lissus, Dirahij, pa i Skodra) na obali i blizu obale ostali u rimskim rukama. Pokretom prema jugu, ustanici su namjeravali i da presijeku cestu Via Egnatia, koja je za Rim predstavljala vrlo bitnu stratešku komunikaciju koja je povezivala Italiju sa maloazijskim i drugim istočnim provincijama.

Drugi dio ustaničke vojske je lično predvodio Baton Dezitijatski, koji se oporavio od ranjavanja, i ova kolona je krenula prema sjeverozapadu i gradu Siskiji. Kada je vijest o velikom ustanku došla do Tiberija, on je shvatio da je riječ o novom teškom ratu. Pravilno ocijenivši da nije moguće voditi borbe na dva fronta i to prikliješteni između pobunjenih Ilira i Markomana, Tiberije je sklopio mirovni sporazum sa Maroboudom i povukao je trupe sa markomansko – bohemijskog područja. Ispred svojih nastupajućih legija koje je povlačio sa Dunava, kao prethodnicu je poslao XX legiju koju je predvodio Valerije Mesalinus (Valerius Messalinus), tadašnji namjesnik (sa titulom legata propretora provincije Ilirik). Ova prethodnica je uspjela da u Siskiju uđe prije trupa Batona Dezitijatskog. Do sukoba vojski koje su predvodili Baton Dezitijatski i Valerije Mesalinus je došlo južno od Siskije. U prvoj, otvorenoj bici ustaničke snage, koje su bile i brojnije, su izvojevale uspjeh, ali nakon toga Baton Dezitijatski je sa svojim snagama bio dočekan u zasjedi i poražen.

Savez Batona Dezitijatskog i Batona Breučkog

Najvjerojatnije su se bitke između trupa pod zapovjedništvom Mesalinusa i ustaničkih trupa pod zapovjedništvom Batona Dezitijatskog dogodile negdje između Siskije i srednjeg Pounja, na području današnjih Cazinske krajine i Banije. Tom prilikom ustanku su se pridružile i japodske zajednice u Pounju. Istovremeno sa dešavanjima u dinarskom pojasu Ilirika, panonski ustanici predvođeni Batonom Breučkim pokušali su zauzeti Sirmium. Međutim, Rimljani stacionirani u gradu su uspjeli da odbiju napad i Breuci nisu uspjeli zauzeti Sirmium i ostvariti svoju osnovnu stratešku zamisao. A uz sve to, namjesnik Mezije Aul Cecina Sever (Aulo Cecina Severus ), čim je dobio vijesti o pobuni u panonskom bazenu se brzo uputio protiv pobunjenika i to pravcem prema širem području Sirmiuma, koje se nalazilo u okviru Ilirika na samoj granici prema Meziji. Sa breučko-panonskim ustanicima se srazio blizu rijeke Drave, što bi značilo da su se nakon neuspješnog napada na Sirmium ustaničke snage predvođene Batonom Breučkim povukle u pravcu sjeverozapada. U ovoj prvoj većoj i značajnijoj bici ustanka Cecinine trupe su uspjele i uz znatne svoje žrtve da poraze ustanike. Tako je Cecina uspio da spriječi ustaničko ovladavanje prostorom sjeverno od Sirmiuma i stabilizovanje na obali Dunava, toj vanjskoj granici Imperije. Ali zbog svojih velikih gubitaka Cecina nije mogao da iskoristi svoju pobjedu i da nastavi pokret dublje u ustaničko zaleđe. Nakon ustaničkih neuspjeha da zauzme glavna tri oslonca rimske vlasti u Iliriku (Salona, Siskia i Sirmium), Baton Dezitijatski je shvatio da je potrebno ujedinjenje svih ustaničkih snaga i stvaranje zajedničkog vojnopolitičkog Saveza. Radi toga je otišao na breučko-panonsko područje kako bi se stvorio zajednički Savez.

Da su pobunjeni dinarski i panonski narodi imali zajednički Savez potvrđuju oba glavna povijesna izvora. Po Dionu Kasiju jedinstveni ustanički Savez bi bio rezultat sporazuma između dva Batona i to na inicijativu Batona Dezitijatskog koji je posjetio Batona Breučkog i sa njim dogovorio „zajednički rat“. Na samom početku svoga nacrtnog opisa ustanka 6. god. n. e., Velej Paterkul kaže da su ustanici ušli u Savez. I Dion Kasije govori da je nakon početka ustanka i prvih borbi bio sklopljen jedinstveni ustanički Savez. Vrhovne vojvode svih ustaničkih snaga su postali Baton Dezitijatski i Baton Breučki. Iako Dion Kasije kaže da Baton Dezitijatski sa panonskim segmentom ustanka stvara ratni savez, sudeći po čitavom nizu događaja koji su se desili kasnije, nesumnjivo je da je Savez podrazumijevao i sadržavao i neke osobnosti političke veze ili je bar Baton Dezitijatski smatrao da Savez podrazumijeva i političku vezu, a ne samo vojno savezništvo. Ovo je bilo prvi put u historiji da su dinarski i panonski ilirski narodi zajednički nastupili, a ne parcijalno po pojedinim narodima kao što su to činili do tada. Jedinstveni ustanički Savez iznenada se pojavio kao nova politička i vojna realnost na povijesnoj pozornici i njegova nagla pojava skoro eruptivnog karaktera je izazvala tolike poremećaje u širem geopolitičkom okruženju da je rimska država morala mijenjati ili čak napuštati ostvarivanje svoje strateške zamisli, kako bi mu se suprotstavila i eliminisala ga. Pored izgradnje novih zajedničkih vojnih i političkih institucija i izgradnje sistema i strukture koji bi funkcionalno objedinjavali ustaničke narode, ustanicima se nametalo i profiliranje ciljeva borbe i njihovo međusobno usklađivanje. Nažalost, pisani izvori ne daju dovoljan broj direktnih i preciznih informacija o tim ustaničkim, općeilirskim institucijama, i samo se iz konteksta tekstova i posrednim putem mogu naslutiti i to samo okvirni obrisi neke unutarnje vojno-političke konstitucije ustanka, odnosno donijeti izvjesni zaključci po tome pitanju.

(III DIO: Batonov rat je ozbiljno uzdrmao temelje Rimskog carstva)