Uvod

Ovo je bilo prvi put u historiji da su dinarski i panonski ilirski narodi zajednički nastupili, a ne parcijalno po pojedinim narodima kao što su to činili do tada. Jedinstveni ustanički Savez iznenada se pojavio kao nova politička i vojna realnost na povijesnoj pozornici i njegova nagla pojava skoro eruptivnog karaktera je izazvala tolike poremećaje u širem geopolitičkom okruženju da je rimska država morala mijenjati ili čak napuštati ostvarivanje svoje strateške zamisli, kako bi mu se suprotstavila i eliminisala ga.

Nervoza, strah i panika u Rimu

Prva zajednička akcija novoformiranog Saveza je bilo zauzimanje i utvrđivanje na planini Alma (današnja Fruška Gora). Ova srijemska planina je predstavljala dobru stratešku poziciju koja se nalazila blizu Sirmiuma i odakle su ustaničke snage predstavljale stalnu prijetnju sigurnosti ovog grada. Fruška Gora je izbijala i na desnu obalu Dunava i predstavljala krajnju granicu prema Singidunumu, tom taktičkom položaju čitave rimske koncepcije kontrole dunavske granice na njenom srednjem dijelu. Zauzimanjem Fruške Gore borbe su se prenijele i na zapadne dijelove skordičke civitas, koja je ostala lojalna Rimskoj državi. Protiv njih je Cecina Sever poslao tračke savezničke jedinice koje je predvodio njihov kralj Remetalk I, koji je bio najvažniji rimski saveznik u ratu. Tračka kraljevina je tada bila u klijentskom, vazalskom odnosu prema Rimskoj državi. Po Dionu Kasiju, ustanici su poraženi tom prilikom od strane tračkih jedinica koji su činili neku vrstu prethodnice Cecine Severa, kojem su opet te združene ustaničke jedinice snažno odolijevale prilikom drugog napada koji su pokrenule rimske jedinice. Olakšavanju pozicija ustaničkog Saveza na istočnoj bojišnici tada je doprinio i upad Dačana i Sarmata, pa je Cecina Sever morao povući trupe da se suprotstavi ovom upadu.

Po Dionu Kasiju, ustanici su još jednom provalili u Makedoniju, ali ovaj put više orijentisano prema istoku. Ovaj napad su uspjeli da zaustave trački kralj Remetalk I i njegov brat Reskuporis II. Dolaskom Tiberija u Siskiju (koja će biti glavni štab protuustaničkih aktivnosti skoro do samoga kraja rata), nastupilo je vrijeme reorganizacije rimske vojne sile na zapadnoj bojišnici. To odlaganje rimske ofanzivne akcije su iskoristili ustanici da prošire svoju teritoriju do duboko na zapadnom pravcu duž rijeke Kupe pa skoro do Kvarnera i granica Italije. Izbijanje i naglo širenje ustanka je od početka izazvalo i nervozu, pa i strah i paniku u Rimu i Italiji. Po Veleju Paterkulu, August je na senatskoj sjednici izjavio da ako se ne poduzmu krajnje mjere da će neprijatelj za deset dana biti pred Rimom. Iako je bilo nesumnjivo pretjerivanje da će se ustanici naći pred Rimom, ipak je preduzet čitav niz vanrednih mjera:

1. Pozvani su veterani.
2. Imućni građani i muškarci i žene, su prema visini svoje imovine morali da daju određeni razrez u muškim robovima sposobnim za vojnu službu (koje bi Država oslobađala kako bi odmah nakon oslobađanja bili unovačeni i uključeni u armiju) te i 6-mjesečni trošak njihovog izdržavanja, obuke i opremanja.
3. Zatražena je i služba senatora i vitezova za ratne potrebe, što je i obećano.
4. Tiberije je dobio izvanredna ovlaštenja i postao je glavnokomandujući svih protuustaničkih snaga u Iliriku.

U zimu 6. / 7. god. n. e. (kada je došlo do ponovljenog napada na Makedoniju) područje pod kontrolom ustaničkog Saveza je doživjelo svoj vrhunac, i pružalo se od zone sjeverno od Via Egnatia (Sjeverno od Ohridskog jezera) pa sve do porječja rijeke Kupe, i od Drave pa sve do jadranske obale, sa tim da su se rimske pozicije još uvijek držale u gradovima kao što su Salona i Narona, možda i Epidaurum i Lissos (obala Jadrana), te na otocima. Ustanički Savez nije mogao osvojiti jadranske gradove i otoke jer nije raspolagao sa mornaricom. Savezu na čijem čelu su se kao kolegijalne vrhovne vojvode nalazila dvojica Batona, priključio se veći dio ilirskih naroda provincije južno od Drave, uključujući i Delmate i Piruste. Sudeći po veronskom epigrafskom natpisu, Rimu su ipak ostali lojalni Liburni i narodnosno jezgro Japoda, dok su se japodske zajednice u širem području Pounja priključile ustaničkom Savezu.

Rim je mobilisao 190,000 vojnika da zaustavi Ilire

Ustanički Savez je raspolagao sa velikom vojnom silom od više od 100 000 – 110 000 boraca, uglavnom u pješadiji, ali i u konjici. Kao iskusan vojskovođa, Tiberije je rano shvatio da se ustanički Savez Ilirika ne može brzo poraziti, jer su ustanici nakon dostizanja zenita svoje moći, prešli na strategiju koja se sastojala od primjene gerilsko-partizanske vojne taktike i utvrđivanja u niz gradinskih naselja. Radi toga je Tiberije odlučio da primjeni dugotrajnu strategiju iznurivanja u kojoj bi nizom kaznenih ekspedicija nanosio štetu u ljudima i resursima ustaničkoj strani. Glavna bojišta na koja je Tiberije prebacio težinu svojih operacija bili su ravničarsko, panonsko područje i sjeverozapadno bojište (zona južno od Siskije). Cilj mu je bio da izmori protivnika, i da ga primora na pregovore ili predaju. Ali kako bi mogao da izvede ovu strategiju Tiberije je morao raspolagati sa brojnim i snažnim vojnim snagama. Radi toga su već od 6. god. n. e. započela prebacivanja velikog broja trupa sa svih strana Države u Ilirik. Rimljani će u toku ovog troipogodišnjeg rata angažovati po Svetoniju čak 15 legija i isto toliko auksilijarnih snaga, a Velej Paterkul govori i o 10 000 pozvanih veterana i velikom broju “dobrovoljaca” (riječ je poglavito o onim oslobođenim robovima koji su unovačeni u “dobrovoljačke kohorte”). Pored ovih snaga, na ilirskim bojišnicama su bile aktivne i klijentske tračke trupe, koje su u toku prve godine rata odigrale vrlo bitnu ulogu. Zanimljivo je da je po Tacitu u Tiberijevoj vojsci na ilirskom bojištu učestvovao i iransko – parćanski velikaš Ornospad. Tacit navodi da je Ornospad nekada bio prognanik (iz partsko – iranske Države) i da je Tiberiju pružio veliku pomoć kada je ovaj dovršavao rat u Dalmaciji, radi čega je i dobio rimsko građanstvo. Vjerovatno je Ornospad raspolagao i sa određenim trupama iz Irana i Mesopotamije. Kasnije je Ornospad opet stekao milost, povjerenje i čast svoga partsko – iranskog šaha i vratio se u domovinu.

Na osnovu svih ovih podataka bi se moglo tvrditi da je rimska država za vrijeme rata u Iliriku angažovala možda čak i cca 190 000 vojnika. O značenju i težini rata dovoljno govori činjenica da su se u rimskom zapovjedništvu nalazila skoro sva viđenija imena tadašnje elite. Na osnovi izvorne građe znamo da su u ratu 6. – 9. god. n. e. od viših rimskih zapovjednika učestvovali i Tiberije, Germanik, Aul Cecina Sever, Valerije Mesalinus, Plaucije Silvan, Marko Lepid, Gaj Vibije Postumije, Lucije Apronije i Lucije Elije Lamije. Moguće je da su u ratu učestvovali i kasniji namjesnici ilirskih provincija Junije Blez i Publije Kornelije Dolabela. Međutim, strateška zamisao koju je počeo primijenjivati Tiberije, a koja se zasnivala na dugotrajnom ratu iscrpljivanja, nije nailazila na oduševljenje kod Augusta. Izbijanje i širenje ustanka je koincidiralo i sa prvom značajnijom krizom augustovskog režima, uključujući i pojavu gladi i povećanje cijena. Odugovlačenje sa ratom se sve više osjećalo kao breme koje je ugrožavalo augustovski režim. Veliki gubici i teške borbe su kao posljedicu imale da se sve više počinje javljati i određena opozicija Augustovim mjerama, posebno njegovom porodičnom zakonodavstvu. Nakon stabilizacije situacije, na zapadnu bojišnicu je stiglo pojačanje koje je predvodio Germanik (Germanicus Julius Caesar), sin Druza i Antonije (kćerke Marka Antonija i Oktavije), a u kojem se nalazio i Velej Paterkul. Ovo pojačanje je trebalo da na borbenu pozornicu dovede novog Augustovog favorita – Germanika koji je i oženio Agripinu Stariju, kćerku Agripe i Julije Starije. August se nadao da će Germanik na ilirskom bojištu steći određeno iskustvo. Ipak, ni prisustvo odlučnijeg, pa i brutalnijeg Germanika nije moglo da naruši Tiberijevu osnovnu stratešku zamisao. Tako su rimske i pomoćne trupe upućivane u akcije pustošenja, koja su zahvatila uglavnom panonsko područje i sjeverozapadno bojište. U toku 7. god. n. e. ustaničke snage su se utvrdile na …monte Claudio…, vjerojatno brdsko-planinskom pojasu današnje središnje Slavonije (Psunj – Papuk – Krndija – Dilj). Ipak za 7. god. n. e. je najvažnija velika ofanzivna akcija koja je pokrenuta sa istočne bojišnice, na koju je bio prispio Marko Plaucije Silvan (Marcus Plautius Silvanus) dovodeći trupe iz Azije. Plaucije Silvan i Cecina Sever (Caecina Severus) su pokrenuli veliki broj trupa, sa kojima su se trebali probiti kroz panonsko područje sjeverno od Save i spojiti se sa zapadnom bojišnicom. Već na početku svoga pokreta, kada su se vojnici nalazili u privemenom logoru kod Vulkajskih močvara (srednji tok rijeka Bosuta – Vuka) rimske i pomoćne trupe su bile napadnute od velike mase ustanika. Bitka koja je uslijedila po svojim karakteristikama i po broju angažiranih snaga spada u red većih bitaka rimske vojne povijesti. Opis bitke daju i Velej Paterkul i Kasije Dion. Po Dionu Kasiju bitka je započela iznenadnim udarom združenih ustaničkih snaga na protivničke trupe koje su bile utaborene, najvjerojatnije u rano jutro ili kasno popodne, kada se podizao logor. Po Veleju Paterkulu prilikom udara ustaničkih snaga pomoćne i tračke jedinice su bile potučene i natjerane u bijeg i situacija je postala vrlo opasna po rimsku stranu. Velej Paterkul za dovođenje vojske u tešku situaciju u blizini Vulkajskih močvara direktno i nedvosmisleno optužuje rimske zapovjednike Cecinu Severa i Plaucija Silvana, jer su se oni, u skladu sa apologetskim duhom Velejevog teksta, udaljili od načela politike Tiberija (tj. njegovog načina vođenja borbenih operacija) i dozvolili sebi da dođu u kontakt sa neprijateljem prije nego su saznali preko svojih izviđača gdje je neprijatelj. Situaciju kod Vulkajskih močvara su i po Veleju Paterkulu (detaljnije i izričitije prikazano) i po Dionu Kasiju, spasili sabranost, hrabrost, vrline i sposobnost običnih vojnika – legionara. U tim kritičnim trenucima, po podacima naših izvora, kada su u borbi poginuli i bili ranjeni mnogi oficiri, pojedine jedinice bile odsječene, pomoćne jedinice u bijegu, bitku je spasila vrijednost rimskih legionara koji se nisu zadovoljili izdržavanjem ustaničkih juriša nego su provalili kroz njihove redove i tako izvukli pobjedu iz očajne situacije i ujedno spasili svoje zapovjednike od sramote poraza. Iako je završila načelnom rimskom pobjedom jer je napad odbijen, ustanici prisiljeni na povlačenje, a nastupanje vojske prema Tiberijevoj borbenoj grupi nastavljeno, gubici protu-ustaničkih snaga su bili izrazito veliki. I u jesen 7. god. n. e. došlo je do spajanja dviju velikih borbenih grupa rimskih oružanih snaga negdje na zapadnoj bojišnoj liniji (kojom se neposredno zapovijedalo iz Siskije) i kreiranja privremenog tabora sa enormnim vojnim sastavom. U njemu su se tako nalazile vojne snage od ukupno deset legija (pet Tiberijevih i pet Cecininih i Silvanovih), više nego 70 kohorti, 10 ala konjaništva, i više nego 10 000 veterana, veliki broj dobrovoljaca i brojno konjaništvo tračkog kralja. Nakon toga, Tiberije je trupe ponovo razdvojio i one iz istočne borbene grupe je vratio natrag, uz eskort trupa sa zapadne bojišnice. Ovim prolaskom velike mase vojnika dodatno je razarano panonsko područje sjeverno od Save. Nakon toga se Tiberije vratio u Siskiju i vojsku rasporedio u zimovališta. Više-manje podudarno sa ovim periodom i Germanik je pobijedio Mezeje. U 8. god. n. e. konačno je došlo do realizovanja Tiberijeve dugoročne strategije sa javljanjem pukotina u ustaničkom Savezu.

(IV dio: Izdaja unutar ustaničkih redova i slabljenje otpora)