Uvod

Na osnovu svih ovih podataka bi se moglo tvrditi da je rimska država za vrijeme rata u Iliriku angažovala možda čak i cca 190 000 vojnika. O značenju i težini rata dovoljno govori činjenica da su se u rimskom zapovjedništvu nalazila skoro sva viđenija imena tadašnje elite. Na osnovi izvorne građe znamo da su u ratu 6. – 9. god. n. e. od viših rimskih zapovjednika učestvovali i Tiberije, Germanik, Aul Cecina Sever, Valerije Mesalinus, Plaucije Silvan, Marko Lepid, Gaj Vibije Postumije, Lucije Apronije i Lucije Elije Lamije.

Baton Breučki počinje tajne pregovore sa Tiberijem

Teško dvoipogodišnje ratovanje je doprinijelo da se na ustaničkoj strani, izloženoj ubitačnom i stalnom uništavanju resursa i ljudi, počne pojavljivati demoraliziranost, pa i defetizam i kalkulanstvo. Tada se pokazuje, i pored nastojanja Batona Dezitijatskog (koji je bio idejni tvorac Saveza i njegov najodaniji reprezent), da su centrifugalne sile i unutarnji partikularizmi, ipak, bili još uvijek previše izraženi da bi se Savez mogao smatrati koherentnom, prepoznatljivom i funkcionalnom jedinstvenom silom. Najteže stanje je bilo na najugroženijim dijelovima ustaničkog područja i to u panonskom području koje je već dvije godine sistemski razarano i na sjeverozapadnom frontu okrenuto prema Siskiji. Čitav niz velikih naselja, od kojih neka sa tisućljetnom tradicijom življenja, posebno ona u ravnicama zapadne Posavine su za vrijeme ovih borbi brutalno i sistemski razorena, kao npr. Donja Dolina. Prvi koji je pokušao da iznađe neki partikularni izlaz iz ove situacije bio je izvjesni lokalni poglavica iz područja južno od Siskije po imenu Skenobard. On je stupio u kontakt sa Manijem Enijem, komandantom rimskog garnizona u Siskiji, radi eventualne promjene strane u sukobu, ali kako izgleda ovaj pokušaj konspiracije nije uspio. Ipak, sljedeća konspiracija koju je jedan od poglavara ustanka imao sa Tiberijem će imati mnogo teže i gore posljedice i uveliko će predestinirati dalji tok ustanka. Još u toku 8. god. n. e. vrhovni vojvoda Baton Breučki je stupio u tajne pregovore sa Tiberijem. Batonu Breučkom, koji je bio najvažniji zapovjednik ustaničkog Saveza u panonskom području, sigurno je bilo dosta rata koji je nanio do tada golemu štetu Donjoj Panoniji. On je bio i stariji od Batona Dezitijatskog i sigurno je bio manje sklon nastavku sukoba i naklonjeniji pregovorima i kompromisu. Tiberije je ovu situaciju vrlo diplomatski i umješno iskoristio. Njemu je bilo u interesu samo da podijeli ustanički Savez i iz rata izbaci panonsku komponentu ustanka, i s tim ciljem bio je spreman na dosta ustupaka Batonu Breučkom.

Ipak, Baton Breučki se u svome naumu predaje morao suočiti sa jakom opozicijom unutar Breuka i panonskih ustanika. Opoziciju predaji i sporazumu sa Rimljanima predvodio je Pines, koji je inače bio kralj Breuka. Baton Breučki se obračunao sa Pinesom tako što ga je uhapsio i isporučio Rimljanima. Sa svoje strane je izvršio 3. VIII 8. god. n. e. simboličku predaju panonskih trupa Tiberiju i Rimu na obali (u donjem toku) rijeke Bosne (….apud flumen nomine Bathinum…). Ovaj podatak se nalazi u djelu Veleja Paterkula (koji je bio neposredni svjedok navedenih zbivanja na rijeci Bosni) i riječ je o najstarijem do sada poznatom podatku u kome se spominje drevno bosansko ime (ali za rijeku, ne za zemlju). Zauzvrat što je napustio ustanički Savez,

Tiberije je ostavio Batonu Breučkom autonomiju i dopustio mu da vlada nad Breucima. Bez obzira na eliminisanje Pinesa, Baton Breučki se ipak suočio sa tim da je morao potvrđivati svoj autoritet u nizu breučko-panonskih zajednica (jer je bilo dosta neslaganja sa njegovom preoportunističkom politikom i uzurpacijom vlasti). Za to vrijeme Baton Dezitijatski odlučio je da kazni izdaju i kolaboraciju sa neprijateljem i pripremio je brzu akciju kako bi povratio Panoniju u ustanički tabor.

Hvatanje Batona Breučkog, suđenje i smrt

U jesen 8. god. n. e. sa brojnim i snažnim trupama je iz dinarskog pojasa brzo i iznenadno prodro u južnu Panoniju, postavio je klopku Batonu Breučkom (koji je obilazio navedeno područje kako bi potvrđivao svoju vlast) i pobijedio ga je u bici. Baton Breučki se sklonio u obližnje gradinsko naselje, koje je Baton Dezitijatski dao opsjedati (vjerojatno u današnjem tuzlanskom području). Ubrzo su sami stanovnici naselja izručili nekadašnjeg vrhovnog vojvodu ustaničkog Saveza drugom vrhovnom vojvodi Batonu Dezitijatskom. Nakon toga je Baton Dezitijatski sazvao vojničku/narodnu skupštinu koja je trebala suditi i presuditi Batonu Breučkom pod optužbom za izdaju. Vojnička/narodna skupština je izglasala smrtnu kaznu i Baton Breučki je na licu mjesta pogubljen. Nakon toga došlo je do ponovnog podizanja Panonije na ustanak, ali je uslijedila brza i učinkovita reakcija trupa pod zapovjedništvom Plaucija Silvana i došlo je do sloma organizovanog otpora u panonskom bazenu. Baton Dezitijatski, uvidjevši rasulo panonskog fronta, povukao se sa preostalim jedinicama u dinarsko područje, pri tome dodatno utvrđujući strateške tačke na prvoj bojišnoj liniji kako bi spriječio dublji rimski prodor u unutrašnjost dinarskog pojasa. Pad Panonije, i u Rimu i u Italiji je dočekan kao obnova augustovskog režima, koji je počeo da se nagriza uslijed teškoće dugog rata i krize koja se tada pojavila. Ustanak je na svjetlo dana vrlo brzo iznio sve negativnosti i proturječja toga sistema, a počela su se javljati i nezadovoljstva augustovskom politikom i zakonodavstvom, posebno porodičnim zakonima. Upravo radi toga je pobjeda u Panoniji bila veliko olakšanje za već ostarjelog Augusta, koji je početkom Ustanka doživio i vrlo neugodno preslagavanje odnosa u sopstvenoj familiji, koje je završilo protjerivanjem Agripe Postuma (Marcus Vipsanius  Agrippa Postumus – jedinog preostalog Augustovog biološkog unuka). Kako bi se pobjeda pokazala i stanovništvu Rima i Italije, u prijestolnicu je pozvan pobjednik Tiberije kojem je priređen veličanstven doček. Izgleda da je August smatrao da je padom Panonije teži dio posla uspješno završen i da je obračun sa ustanicima u dinarskom pojasu tehničko pitanje koje se može izvesti bez većih teškoća.

Zapovjednik Germanik pokreće ambicioznu ofanzivu

Zapovjedništvo na terenu je praktično preuzeo Germanik, koji je u kasnu zimu i rano proljeće 9. god. n. e. započeo ambicioznu ofanzivu u široj zoni Pounja, kojom je namjeravao razbiti odbrambenu liniju i prodrijeti u ustaničku unutrašnjost i tako se ovjekovječiti kao onaj koji je ugušio ustanak. Međutim, stvari su se odvijale znatno teže po Germanikove želje. Za razliku od Tiberija, koji je štedio svoje vojnike, vodio strpljivu politiku i duboko promišljene borbene operacije, Germanik kao znatno mlađi je želio brzu pobjedu i nije se previše obazirao na žrtve. Germanikova Pounjska operacija se na osnovi podataka Diona Kasija uglavnom zasnovala na zauzimanju gradinskih naselja Splonum, Raetinum i Seretion, iako su sami Germanikovi planovi bili znatno ambiciozniji. Po Dionu Kasiju, koji jedini iz literarne izvorne građe spominje i opisuje Germanikovu ofanzivu, prvo značajnije ustaničko uporište koje je osjetilo Germanikovu ofanzivu bilo je Splonum. U Splonumu se uz veliki broj branilaca nalazilo i civilno stanovništvo, što govori da je riječ o nekom bitnijem i većem naselju. Suočivši se sa Splonumom, Germanik se našao nesposobnim da napravi neki napredak, bilo mašinama, bilo napadima ljudstva. Međutim, stjecajem niza sretnih međusobno povezanih okolnosti, Germanik je uspio zauzeti Splonum. U ovoj bici su učestvovale i pomoćne jedinice iz Germanije čiji je jedan pripadnik – konjanik, izvjesni Pusio, slučajno presudno utjecao na dalji tok borbe i Germanikovu pobjedu. Sudeći po Dionovom tekstu, Splonum je predstavljao veće i razvijenije naselje koje je posjedovalo i dobro utvrđeni akropolj koji Germanik nije osvojio napadom, nego tek predajom njegovih branilaca koji su se u njega povukli nakon što je probijen vanjski odbrambeni zid naselja. To je značilo da je Splonum bio zaštićen dvostrukim prstenom, kako izgleda kao i ostala ustanička uporišta, i to jednim koji je predstavljao vanjsku odbranu, odnosno štitio i podgrađe, i drugim koji je okruživao akropolj, citadelu ili sjedište gradine.

Nakon zauzeća Splonuma, Germanikova armija se uputila prema novom cilju – Raetinum, koji se poglavito ubicira na lokalitetu Golubić, južno od Bihaća ili na nekom drugom bližem lokalitetu u bišćanskom Pounju koje u sebi sadrži više odlika brdsko-planinskog i od prirode dobro utvrđenog položaja (u obzir dolaze i lokaliteti Ripač i Sokolac i dr.). Pred ovim ustaničkim uporištem desila se sasvim drugačija priča. Branioci, prevladani brojem napadača i nesposobni da im se suprotstave na klasični borbeni način, pribjegli su taktičkom lukavstvu. I Raetinum je svoju temeljnu odbrambenu fortifikaciju zasnivao na dva prstena slično kao Splonum, odnosno na postojanju još jednog unutarnjeg zaokruženog, još bolje utvrđenog, prostora koji se nalazio na istaknutom, uzvišenom, dominantom mjestu odakle se imao i dobar domet (za oružje) i odlična vizualna kontrola nad ostatkom naselja – podgrađem, ali i nad širom okolinom. Iskorištavajući mogućnosti koje im je pružao sistem odbrambene fortifikacije branioci su u podgrađu, odnosno onom dijelu naselja koji je štitio prvi okružujući zid, postavili vatre i povukli se unutar citadele. Uvidjevši da je podgrađe napušteno i pomislivši da je to rezultat mogućeg sloma ustaničkog otpora u naselju, nadajući se da bi ga uslijed toga mogli brzo i to u cijelosti zauzeti bez većih napora, Rimljani su neoprezno i samouvjereno provalili u naselje. I one jedinice koje su provalile u naselje upale su u jednu odlično smišljenu i pripremljenu zamku. Vješto kombinirajući rasplamsavanje vatre i stalno gađanje odozgo (sa zidina „akropolja“) ustanici su uspjeli da fizički eliminišu većinu onih koji su u ovom prvom naletu prodrli preko prvotnog odbrambenog prstena. U vatri i pod naletima projektila se samo jedan mali dio Germanikovih vojnika iz toga prvog ešalona koji je ušao u Raetinum uspio spasiti iz vatrenog grotla. Međutim, napredovanje vatre je ugrozilo i akropoljski dio naselja, radi čega ustanici nisu uspjeli da svoj taktički uspjeh pretoče i u stratešku prednost pa ni da održe svoj tadašnji položaj. U toku noći, dok su Germanik, njegovo zapovjedništvo i trupe pokušavali da se „saberu“ i pregrupišu, ustanici su bili prisiljeni da napuste akropolj i da se u manjim skupinama sakriju u „podzemnim prostorijama“.

Nakon Raetinum, prodor se nastavlja prema Seretionu, koji je već ranije, za vrijeme svojih pohoda iznurivanja i pustošenja, pokušavao zauzeti Tiberije, ali ga je tek u ovoj kampanji zauzeo Germanik. Nakon pada Seretiona, neka druga mjesta su bila znatno lakše osvojena. Gubici u vojnicima, resursima i vremenu su bili toliki za Germanikovu armiju da je ofanziva prekinuta, a počela su se javljati i vojnička nezadovoljstva na granici sa otvorenom bunom. Radi toga se Tiberije povratio na zapadnobalkansko ratište. On je reorganizovao trupe i pripremio ih za konačni udar na preostalo ustaničko područje. Nova ofanziva je započela početkom ljeta 9. god. n. e. i izvodila se sa velikim brojem trupa sinkronizovano iz tri pravca. Jednom je zapovijedao Marko Lepid, drugom Plaucije Silvan, a treću je imao pod neposrednim zapovjedništvom i u njoj se nalazio i Germanik. Plaucije Silvan je predvodio napad istočnim pravcem i kretao se duž istočnih dijelova Ilirika, Tiberije je zajedno sa Germanikom vodio trupe zapadnim dijelom Ilirika i njihov cilj je bilo uništavanje središnjeg vodstva ustanka na čelu sa Batonom Dezitijatskim i izbijanje u zaleđe Salone, a Marko Lepid (Marcus Lepidus) je sa svojom kolonom nadirao središnjim pravcem, pa sve do doline Neretve. Dok su Silvan i Lepid svladavali lokalne ustaničke zapovjednike i njihove snage, Tiberije i Germanik su pratili Batona Dezitijatskog do u dubinu ustaničkog područja, ali ga nisu uspijevali zarobiti.

(V DIO: Rimljani slamaju otpor i sude Batonu Dezitijatskom)