Uvod
Teško dvoipogodišnje ratovanje je doprinijelo da se na ustaničkoj strani, izloženoj ubitačnom i stalnom uništavanju resursa i ljudi, počne pojavljivati demoraliziranost, pa i defetizam i kalkulanstvo. Tada se pokazuje, i pored nastojanja Batona Dezitijatskog (koji je bio idejni tvorac Saveza i njegov najodaniji reprezent), da su centrifugalne sile i unutarnji partikularizmi, ipak, bili još uvijek previše izraženi da bi se Savez mogao smatrati koherentnom, prepoznatljivom i funkcionalnom jedinstvenom silom. Još u toku 8. god. n. e. vrhovni vojvoda Baton Breučki, saveznik vođe otpora Batona Dezitijatskog, stupio je u tajne pregovore sa Tiberijem. Batonu Breučkom, koji je bio najvažniji zapovjednik ustaničkog Saveza u panonskom području, sigurno je bilo dosta rata koji je nanio do tada golemu štetu Donjoj Panoniji. Njegova izdaja će znatno oslabiti ustaničke snage.
Predaja Batona Dezitijatskog
Negdje na putu prema jadranskom zaleđu, od glavnine Tiberijevih trupa se odvojio dio vojske na čelu sa Germanikom koji je upućen u području današnje središnje i Gornje Bosne. Baton Dezitijatski se utaborio u delmatskom uporištu Andetrij (sjeverno od današnjeg Splita), gdje je ubrzo stigao i Tiberije sa svojom vojskom. Uvidjevši bezizlaznu situaciju i slom organizovanog otpora ustaničkog Saveza i u dinarskom pojasu, Baton Dezitijatski je stupio u pregovore sa Tiberijem. Međutim, Delmati stacionirani u Andetriju su odbili sporazum i predaju i nastavili su sa otporom, pa je Baton Dezitijatski sa svojom neposrednom pratnjom napustio Andetrij i sklonio se u okolno područje. Nakon toga je došlo do vrlo teške bitke za Andetrij, u kojoj je Tiberije i pored nezgodne taktičke pozicije (ustaničke snage su se nalazile i u okolici, a ne samo u utvrđene u Andetriju) u kojoj se nalazio, ipak, pobijedio. Posljednja veća bitka u ustanku se desila kod legendarne Ardube, gradinskog naselja koje još uvijek nije lokalizovano. Arduba je bila posljednje preostalo ustaničko uporište u koje se sklonio i veliki broj izbjeglica, ali i prebjega koji su iz redova rimske armije (uglavnom iz reda tzv. „dobrovoljaca“, auksilijara i plaćenika) prešli na stranu Ilira. Ove prebjege su Rimljani smatrali najobičnijim dezerterima.
Pred Ardubu je sa velikom vojskom stigao Germanik. Muškarci Ardube su odlučili da se mirnim putem predaju Germaniku, čemu su se suprostavili ovi prebjezi, jer za njih po rimskim zakonima ne bi bilo nikakve milosti. Ali, žene Ardube za razliku od svojih muškaraca, pridružile su se prebjezima i odbile su predaju, jer su one žudjele za slobodom i bile spremnije da pate i podnesu bilo koju drugu sudbinu nego da padnu u ropstvo. U Ardubi je izbila surova unutrašnja borba i prebjezi su u njoj bili nadjačani i zarobljeni, i samo su neki od njih uspjeli da pobjegnu. Ali žene Ardube nisu se željele pokoriti ni volji Rimljana ni željama muškaraca Ardube koji su sada mislili samo kako da sačuvaju vlastite žive glave. I u tim trenucima žene Ardube su pokazale jedno od najvećih herojstava u historiji čovječanstva, jer su sa svojom djecom skakale ili u vatre koje su plamtile Ardubom ili su se strmoglavljivale u rijeku koja je tekla ispod Ardube. Uvidjevši konačan kraj, Baton Dezitijatski se u septembru 9. god. n. e. predao Tiberiju.
Time je i zvanično završen Veliki Ilirski ustanak koji je Svetonije nazvao najtežim ratom nakon punskih ratova. To je ujedno bio i konačan kraj dvostoljetnog sukoba Ilira sa Rimljanima, u korist ovih potonjih. Već ujutro nakon predaje, Baton je u duhu najboljih rimskih pravnih normi i tradicija izveden pred improvizovani sud kojim je predsjedavao Tiberije, vrhovni zapovjednik rimskih trupa na ratištima ilirskih zemalja. Na tome suđenju Baton Dezitijatski je imao puno pravo govora i zastupanja i pokazati će se na kraju i pošten postupak i presuđivanje koje je uvažavalo i interese, mišljenje pa i molbe optuženika. Na upit Tiberija zašto su se pobunili, Baton Dezitijatski je odgovorio: “Vi (Rimljani) ste krivi za ovo, vi ste poslali za čuvare vaših stada ne pse ili pastire, nego vukove”.
Uspostavljanje nove uprave u Ilirikumu
I pored predaje Batona Dezitijatskog i završetka organizovanog ustaničkog otpora, pojedine manje grupe su se i dalje nastavljale suprotstavljati rimskoj vlasti, ali će vremenom ta akcija i u Panoniji i u dinarskom pojasu sve više ličiti na hajdučiju i razbojničku djelatnost. Ilirik je stravično stradao za vrijeme rata, sa enormnim gubicima u biološkoj masi. Procjena gubitaka u ljudstvu kod ustaničke mase bi iznosila možda i preko 30 % (ubijeni, odvedeni u ropstvo, umrli uslijed neborbenih posljedica rata), dok bi kod pojedinih naroda kao Dezitijata i Pirusta ovaj procent bio i znatno veći i možda se kretao oko 50 %. Ovakvi veliki gubici nisu nikada više zabilježeni u historiji ratovanja na Zapadnom Balkanu. Infrastruktura Ilirika južno od Drave je bila uništena, uključujući i veliki broj naselja koja su zauvijek nestala. Razdoblje ustanka je predstavljalo i konačni raskid Ilirika sa prahistorijskim i protohistorijskim tradicijama i konačan ulazak u historijsko doba. Kako bi se olakšala uprava i kontrola, nekada velika provincija Ilirik je podijeljena na dvije provincije i to: Gornji Ilirik (Illyricum Superior), kasnije nazvanu Dalmacija/Dalmatia i sjevernu provinciju Donji Ilirik (Illyricum Inferior), kasnije nazvanu Panonija/ Pannonia. Kao garant mira i poslušnosti provincije Dalmacije ostavljen je garnizon koji se sastojao od VII i XI legije, te većeg dijela auksilijarnih kohorti.
Prvi postratni namjesnik provincije Gornji Ilirik bio je rimski zapovjednik Vibije Postumije (Caio Vibius Postumus) . Ipak, i pored neviđenih stradanja ilirskih zemalja i užasnih ratnih teškoća, Tiberije je od predaje Batona Dezitijatskog nastupio sa pomirljivijom politikom. Autonomne peregerinske civitates nisu ukinute niti uništene, pa su tako svoje postojanje nastavile i dezitijatska i delmatska i breučka i mezejska i ostale autohtone politije. Naravno, stepen njihove autonomije je smanjen, a kontrola rimskih vojno-civilnih dužnosnika povećana. Eksploatacija domaćih resursa je nastavljena, o čemu slikovito govori Florov podatak o namjesniku Postumiju koji je obnovio iskorištavanje rudnih bogatstava Dalmacije. Ipak, uvidjveši ranije greške rimske uprave, vjerojatno Tiberije je pristupio i određenim reformama koje su za cilj imale poboljšanje rimske uprave i olakšavanje tereta koje je moralo podnositi domaće stanovništvo. To je uključivalo i poštovanje autohtonih civitates, ali i pokušaje približavanja i usađivanja tekovina grčko-rimske mediteranske civilizacije do u dubinu ilirskih zemalja.
U tom kontekstu je potrebno promatrati i dolazak legata Publija Kornelija Dolabele, čija je namjesnička uprava u Gornjem Iliriku/Dalmaciji od 14. do 20. god. n. e. predstavljala jedno od boljih perioda u turbulentnoj i poglavito nesretnoj historiji Zapadnog Balkana, koju su obilježili veliki i monumentalni infrastrukturni radovi, obnova Provincije i kultiviranje načina života autohtonog stanovništva. Radi nenadane katastrofe u Teutoburškoj šumi i prebacivanja brojnih rimskih trupa u Germaniju i na rajnsko bojište, te prekomandovanja Tiberija na ovo novo ratište, i proslava trijumfa nad Ilirima je odgođena. Sam Tiberije je vjerojatno trijumf proslavio 23. X 12. god. n. e. ili 16. I 13. god. n. e. U trijumfalnoj procesiji su izloženi zarobljenici, uključujući i Batona Dezitijatskog, ratni plijen i slikovne prikaze pobijeđene zemlje. Baton Dezitijatski je nakon svoje predaje izgleda imao dostojan odnos od strane rimskih dužnosnika, u prvom redu Tiberija. Opis Tiberijevog trijumfa povodom pobjede u Iliriku dao je čuveni rimski pjesnik Ovidije.
Baton ipak nije pogubljen
Nakon trijumfa, Baton Dezitijatski je interniran u italijanski grad Ravenu, sa dovoljno darova i bogatstva koje mu je uručio Tiberije i koji su mu omogućavali relativno luksuzan i udoban boravak u Italiji. Antička izvorna građa je posvetila dostojnu pažnju Velikom Ilirskom ustanku od 6. do 9. god. n. e. Do danas su poznata dva zaokružena izvorna izvještaja i to Veleja Paterkula koji je bio viši rimski oficir u tome ratu i nešto obimniji i precizniji izvještaj Diona Kasija koji je kasnije bio namjesnik provincije Dalmacije. Pored njih dvojice, danas se raspolaže i sa podacima o tome ratu koje su ostavili i drugi rimski pisci kao što su Svetonije, Ovidije, Plinije Stariji, Strabon, Flor, Makrobije, Jordanes, a možda se i neki detalji spomenuti u Augustovim Res Gestae odnose na zbivanja vezana za ovaj ustanak. Ustanak posredno spominje i nekoliko epigrafskih spomenika, a sjećanje na ovo historijsko doba je sačuvano i u nekim dijelovima materijalne zaostavštine, od kojih je najpoznatija kameja pod nazivom Gemma Augustea i ostatak tropaeum iz Garduna (legijski tabor Tilurium, u zaleđu današnjeg Splita). Veliki Ilirski ustanak je ostavio snažan utjecaj kako na unutarnje stanje Rimske države tako i na njenu vanjsku politiku. Po Dionu Kasiju rat je „koštao mnogo ljudi”, a donio malo koristi. U samom Rimu je došlo do problema sa opskrbom, porasle su cijene proizvoda. Čak i takva lojalna grupa kao što su vitezovi izražavala je nezadovoljstvo Augustovim zakonima o braku. Zaoštravaju se odnosi između princepsa i senatorskog staleža. Najzad, Veliki Ilirski ustanak je na svjetlo dana iznio i lošu stranu augustovskog režima prema novoosvojenim oblastima. Okupacija je bila praćena prekomjernim nametima i kontribucijama, novi podanici uzimani su u pomoćne odrede. Pokoreni narodi su morali izdržavati rimsku vojsku. Samovolja namjesnika i zloupotrebe vojnika ostajale su nekažnjene. Sve je to neminovno moglo dovesti do ustanka. Takvo stanje se moralo mijenjati. Tiberije, koji se lično suočavao sa sanacijama takve politike i odnosa prema autohtonom stanovništvu, će preuzeti na sebe i regulisanje i stvaranje snošljivijih i prihvatljivijih uvjeta koji su mogli garantovati stabilnost i funkcionalnost Države i provinciji.
