Na prvi pogled pobjeda talibana nad afganistanskom vladom, nakon što su Sjedinjene Američke Države povukle svoje trupe iz te zemlje, predstavlja poniženje i poraz za Ameriku i njene saveznike. Barem se čini da je to stav koji su zauzeli analitičari i komentatori u izvještavanju o ovoj priči u većini glavnih američkih medija. Međutim, nakon pomnijeg pregleda, povlačenje SAD-a iz Afganistana i raspad afganistanske vlade mogli bi predstavljati pobjedu Sjedinjenih Država i ostvarivanje njihovih dugoročnih planova koji imaju za cilj sticanje prednosti nad svojim globalnim geopolitičkim rivalima u regiji (Kinom i Rusijom), a nikako poniženje i poraz.
Kako bi se potkrijepila ova hipoteza potrebno je razmotriti neke od prednosti koje Amerika dobija u odnosu na svoje rivale, dopuštajući vladi strateški locirane zemlje, koja graniči s nepomirljivim ideološkim neprijateljem i američkim glavnim rivalom za globalnu hegemoniju, da padne u ruke talibana. Treba imati u vidu da su talibani tvrdi militantni pokret koji izgleda nespreman ili nesposoban za njegovanje normalnih diplomatskih odnosa sa zemljama koje ne prihvataju incidente i zloupotrebe koje dopušta talibanska osebujna fundamentalistička ideologija.
Prvo, uzmimo u obzir da bi talibani nakon preuzimanja Afganistana potencijalno mogli stvoriti probleme Kini. S obzirom da su tenzije između pripadnika većinske kineske etničke grupe Han i pretežno muslimanske manjine Ujgura eskalirale u Xinjiangu (najzapadnijem kineskom regionu koji graniči s Afganistanom), jer su Ujguri pod navodnom represijom režima, pobjeda talibana vjerovatno izaziva strahove da će talibani priteći u pomoć svojim ujgurskim istovjernicima, ili ih nadahnuti da se jače odupiru kineskom ugnjetavanju. Veći ujgurski otpor, sa ili bez direktne pomoći talibana, rizikuje izazivanje nemira i pogoršanje separatističkih tendencija. Time bi se narušili glavni projekti koje je pokrenula kineska vlada u okviru Inicijative „Pojas i put“ u tom udaljenom i kulturno različitom dijelu zemlje. Kao rezultat toga, osujećuju se kineske ambicije da poveže i stavi pod kontrolu širi region Centralne Azije.
Slično je i sa nemirnim ruskim većinskim muslimanskim stanovništvom u južnim republikama Rusije koje se nalaze uvijek na rubu pobune. Američki kreatori politike koji se sjećaju kako su mudžahedinski ‘borci za slobodu’ ubijali sovjetsku vojsku i slabili njenu ekonomiju tokom osamdesetih, gaje nadu da se Rusija boji kako će Afganistan pod talibanima ponovo postati ‘leglo terorističkih organizacija’. Kako je naveo premijer Velike Britanije Boris Johnson, takva situacija bi zahtjevala od Rusije da troši više sredstava za održavanje stabilnosti u ovim regijama. Ako bi takve akcije od strane Rusije dovele do represije nad ovim manjinama, to bi moglo potaknuti veću podjelu i nestabilnost u dalekim regijama te velike zemlje. Što je još važnije, nestabilnost i represija ne bi samo doveli do većih izdataka za unutrašnju sigurnost i veću zaokupljenost Rusije unutrašnjim nego vanjskim poslovima, već bi privukli i ekonomske sankcije Zapada što bi dodatno slabilo Rusiju. Neto učinak ovih faktora bi bio ograničavanje hrabrosti koju je Rusija pokazala u posljednje vrijeme u svojoj spremnosti i sposobnosti da djeluje na međunarodnoj sceni.
Što se tiče Irana, neprijateljski talibanski fundamentalistički pokret koji se dogmatski suprotstavlja njegovom režimu, predstavlja brojne prednosti za SAD, još više nakon što se čini da je Iran uspješno osigurao svoju zapadnu granicu s Irakom nakon poraza ISIS -a. Glavna od ovih prednosti je vjerovatnoća da bi iranska vlada, suočena sa bolesnom ekonomijom i velikim brojem svojih građana razočaranih u vladu, mogla biti prisiljena da smanji podršku svojim saveznicima na Bliskom istoku, poput Hezbolaha u Libanonu ili Hutija u Jemenu. Dio resursa bi se morao preusmjeriti na osiguravanje iranske duge, robusne i porozne istočne granice s Afganistanom. Smanjenjem podrške takvim nedržavnim akterima vjerovatno bi ojačali američki saveznici poput Saudijske Arabije i Izraela, te bi se umanjio rastući regionalni ugled Irana.
Kao pomoćna korist, troškovi rješavanja sve većeg broja izbjeglica i održavanja reda u pograničnim područjima mogli bi povećati socioekonomsku nestabilnost i etničke tenzije u Pakistanu, koji je već uveliko zadužen i postaje sve ovisniji o prilivu stranog kapitala kako bi održao svoju ekonomiju. Ova nestabilnost može, pak, otupiti prokineski zaokret koji je vlada Pakistana zauzela u svojim vanjskim poslovima. To se ne bi desilo iz straha da bi bliži odnosi i veća ovisnost o “bezbožnicima” Kinezima doveli do narušavanja pakistanskog suvereniteta, nego zbog zabrinutosti da bi bliži odnosi s Kinom mogli ugroziti kreditnu liniju sa američkim saveznicima i muslimanskim suvjernicima u Zaljevu, ili pak kredite sa MMF-om.
Nadalje, cijena pobjede talibana po SAD, vjerojatno neće biti toliko velika u vojnom, finansijskom ili političkom smislu. U političkom smislu, unutrašnje političke posljedice u samoj Americi, povezane s povlačenjem trupa iz Afganistana mogle bi biti minimalne i vezane za neke djelove zemlje gdje je izražena briga za ljudska prava Afganistanaca ili težak položaja žena pod talibanskim režimom. Sada, dvadeset godina nakon napada koji se dogodio 11. septembra, kada je terorista Osama Bin Laden mrtav i sposobnost terorističke organizacije Al Qaeda da napadne američke interese u zemlji ili inostranstvu naizgled slomljena, sjećanje na ovaj događaj u svijesti američke javnosti je verovatno izblijedio. Kao rezultat takvog sagledavanja situacije, političari su mogli izvući zaključak da je sada pravo vrijeme za povlačenje američkih trupa iz sve nepopularnijeg ratnog pozorišta, te da to neće imati značajan negativan utjecaj na javno mnijenje ili podršku javnosti.
Također, američka vlada je na domaćem planu vjerovatno već izvukla svu korist od pozivanja na rat protiv terorizma kako bi ograničila građanske slobode, a da nije naišla na značajan pritisak od strane civilnog društva za poništavanje nadzora koji je uspostavljen nakon napada 11. septembra. Nadzor je uveden radi praćenja i prikupljanja podataka o disidentima i potencijalnim neprijateljima u inostranstvu. Na osnovu ove procjene, akteri u sigurnosnim i nacionalnim obavještajnim službama mogli bi zaključiti da bi bilo pametno povući trupe pomoću kojih se vodio magloviti i loše definirani rat protiv terorizma, te umjesto toga tražiti sljedeću neposrednu prijetnju koja može biti razlog narušavanja demokratskih prava i dodatnog smanjenja civilne kontrole državne vlasti.
Amerika će izgubiti relativno malo vojnim napuštanjem Afganistana. Budući da je broj vojnika koji su još uvijek preostali u Afganistanu, a koje je predsjednik Biden trebao povući do 11. septembra ove godine već bio mali u poređenju s brojem iz predhodnih godina, iluzorno je zaključiti da je Amerika izgubila od talibana. Zapravo, s obzirom na relativno mali broj (manje od 10,000) američkih vojnika stacioniranih u cijeloj zemlji još od posljednjih godina Obaminog drugog mandata, čini se da su donositelji političkih i vojnih odluka u SAD-u odavno odlučili da ne angažuju dodatne trupe koje su neophodne za okupaciju i pokoravanje zemlje, odnosno za pobjedu u ratu.
Pronicljivi posmatrač koji bi ukazao na vrijednost i gubitak vojne opreme koja je završila u rukama talibana, trebao bi imati na umu da je ova oprema već obračunata i da su ti troškovi otpisani kao pomoć njenom nekadašnjem savezniku, afganistanskoj vladi. Cinik bi mogao vidjeti slike talibanskih boraca koji se voze kroz Kabul u američkim vojnim Humveeima (borbenim vozilima), koji su zarobljeni od afganistanske vojske u povlačenju, ali te slike ne predstavljaju potpuni neuspjeh. Možda se radi o taktičkom majstorskom potezu putem kojeg su SAD uspjele isporučiti velike količine teškog naoružanja u ruke svog neprijatelja koji će biti destabilizirajuća sila u regiji. Postavlja se pitanje, ima li boljeg pokrića za isporuku opreme navodno neprikosnovenom neprijatelju, nego ako im ga nespremni saveznik preda na bojnom polju, kao što je to učinila afganistanska vojska? Gledano iz ove perspektive, oružje koje je afganistanska vojska predala talibanima nije gubitak za Amerikance, već način naoružavanja talibanskog režima i garancije da će se on moći oduprijeti regionalnim rivalima koji bi mogli pokušati ući u zemlju ili je uzurpirati kroz podržavanje i naoružavanje lokalnih milicija.
Uzimajući u obzir sve gore navedene razloge, zaključuje se da je povlačenje SAD-a iz Afganistana daleko od ‘greške’ kakvu su mnogi predstavljali. Doduše, izgleda da su planeri loše procijenili brzinu napredovanja Talibana. Haotični prizori koji su viđeni kako Afganistanaci i stranaci pokušavaju pobjeći iz zemlje stvaraju neugodnu sliku koja će otežati američkoj administraciji da uvjeri javnost da je povlačenje američkih trupa bilo uspješno i da je to dobar način nadigravanja vlastitih rivala u tom dijelu svijeta.
Javne kritike upućene Bajdenovoj administraciji zbog povlačenja američkih trupa iz Afganistana i pozivi predsjedniku da se povuče, su nepotrebno oštre i neopravdane. Tamo gdje je kritika možda opravdana, onda bi trebala biti vezana za doktrinu koje se pridržavaju sve imperijalne sile koje nastoje dominirati globalnim odnosima. Upravo ta doktrina omogućava SAD-u da prešutno može podržavati radikalne pokrete poput talibana i povlačenje iz osiromašenih dijelova svijeta kada je to potrebno. Sve dok se američka javnost nije spremna suočiti s hladnom računicom koja je dio ove doktrine i dok nije spremna na domaće i globalne posljedice zbog toga, sve kritike vlade zbog njenog poraza u Afganistanu i plač zbog teškog položaja Afganistanaca su isprazne priče.
Izvor: Eurasiareview
Autor: Gerard Boyce je ekonomista i viši predavač u Školi za studije o razvoju i izgradnji okoliša na Univerzitetu KwaZulu-Natal u Durbanu u Južnoj Africi.
