Primarna ideja osnivanja NATO saveza nakon Drugog svjetskog rata bila je sigurnost njenih članica, da bi ta sigurnost vremenom stvorila stabilno okruženje koje nudi najpovoljnije uslove za rast ekonomije, a samim tim i zavidan životni standard. Od 30 članica koliko trenutno broji NATO savez, mnoge od njih spadaju u najrazvijenije zemlje svijeta poput Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije, Njemačke, Norveške, Nizozemske, Luksemburga, Italije, Francuske, Danske, Belgije i Kanade.

S druge strane, jedine tri države Balkana, Bosna i Hercegovina, Srbija i Kosovo, koje još uvijek nisu članice NATO-a, nalaze se pri dnu ljestvice ekonomskog razvoja u Evropi. Ostajući van sigurnosnog kišobrana najjačeg vojnog saveza na svijetu, ove zemlje nisu u mogućnosti privući velike strane investitore koji bi uložili svoj kapital i ubrzali ekonomski razvoj. Iako su sve tri zemlje usporene ili zaustavljene da pristupe NATO-u, zbog stava Srbije i njenog odnosa prema susjedima, većina građana i političara u Bosni i Hercegovini i na Kosovu podržavaju pristupanje Sjeveroatlanskoj alijansi.

Zvanični stav Srbije jeste vojna neutralnost uz jasane javne istupe da ne želi članstvo u Savezu, što formalno opravdava bombardovanjem od strane NATO-a 1999. godine. Ipak, suštinski se iza toga krije jak uticaj Rusije na političko rukovodstvo u Beogradu, što zaustavlja širenje i jačanje Saveza u ovom djelu svijeta. Bez obzira na zvaničan stav o neutralnosti, Srbija usko sarađuje sa najjačim vojnim blokom na svijetu kroz program Partnerstvo za mir (PfP).

Kada je u pitanju Bosna i Hercegovina, većina građana i političkih opcija jeste za ulazak u NATO. Kada bi se raspisao državni referendum, procjene su da bi pozitivno glasalo dvije trećine stanovništva. Međutim, prilikom donošenja odluka u Predsjedništvu i Parlamentu Bosne i Hercegovine, opstrukcije dolaze od strane partija koje čine vlast, a dolaze iz bosanskohercegovačkog entiteta RS. Koristeći pravo veta i entitetskog glasanja, pristupanje Savezu je usporeno i zaustavljeno. Politika iz Banjaluke javno izražava protivljenje članstvu, usvajajući odluke o vojnoj neutralnosti u entitetskom parlamentu, iako entitet nije nadležan za pitanje odbrane. Vrijeme je pokazalo da samo jak pritisak zapadnih saveznika na one koji opstruiraju procese može izdejstvovati pomake koji se ne mogu ostvariti demokratskim putem.

Situacija sa Kosovom je nešto drugačija, prije svega zbog neriješenog međusobnog odnosa sa Srbijom, što se dalje reflektuje na sve međunarodne aktivnosti ove zemlje kao i njenog članstva u multilateralnim organizacijama. Na Kosovu je NATO prisutan kroz svoje snage sigurnosti KFOR. Premda trenutno ne može biti članom ove organizacije, Kosovo je praktično pod punom kontrolom NATO-a. S druge strane, jedan dio članica NATO saveza još uvijek nije priznao Kosovo, jer je to za njih osjetljivo pitanje. Zbog toga ne postoji konsenzus na nivou Saveza za pokretanje procesa prijema Kosova u članstvo. Važno je naglasiti, da su na Kosovu, također, apsolutna većina građana i političara za pristupanje Kosova Sjeveroatlanskom savezu.

Pored pomenutih političkih prepreka za dalje širenje NATO-a na Balkanu, stanovnici sve tri države su nedovoljno informisani o svim prednostima ulaska u Savez. Mnogi mediji pod uticajem antizapadnih politika imaju presudnu ulogu u plasiranju negativnih informacija o Evropskoj uniji, Sjedinjenim Američkim Državama i NATO savezu. Stvaranje takvog ambijenta u javnosti pogodno je za političku manipulaciju i kreiranje odbojnog stava za bilo kakvu integraciju sa zapadom. Do građana teže stižu činjenice o ekonomskom napretku koji donosi članstvo u NATO-u, kao i ukupnom prosperitetu, povećanju standarda života, izgradnji infrastrukture, boljem zdravstvu i školstvu.

U posljednjih 20 godina sve države koje su bile u završnoj fazi pristupanja Savezu, već su bilježile zavidan rast stranih investicija. Sama izvjesnost ulaska u NATO donosila je privredni progres. I pored manjih oscilacija sa ulaganjima, koje su se znale pojaviti u pojedinim zemljama nakon pristupanja, članstvo je svima donijelo sigurnost i stabilan rast ekonomije. Pred samo pristupanje Slovačke u NATO, porast stranih ulaganja bio je oko 318%, dok je u Sloveniji iznosio 148,7%. Povećanje investicija u Rumuniji je dostizalo 166,29%, Bugarskoj 47,5%, dok je Litva imala rast ulaganja blizu 290%. Letonija je evidentirala 90% porasta stranih investicija. Također, do sada se nije desilo da se vodio rat na teritoriji neke od članica, niti su članice međusobno ratovale.

Kada je Balkan u pitanju, navedeni pokazatelji bi trebali biti dovoljan razlog za aspiraciju svake zemlje za ulazak u NATO. Privredni sistemi Srbije, Bosne i Hercegovine i Kosova su oslabljeni zbog nedostatka značajnih investicija i veće ekonomske dinamike. Tako oslabljeni privredni sistemi ne mogu apsorbovati višak radne snage, te države ubrzano ostaju bez mladih generacija koje odlaze živjeti uglavnom u one države koje su članice NATO saveza.

U ovom trenutku Bosna i Hercegovina se, i pored svih zastoja, nalazi korak do punopravnog članstva. Ulazak Bosne i Hercegovine u NATO bila bi istorijska prekretnica za stabilnost i prosperitet, ne samo Bosne i Hercegovine, nego i cijelog Balkana. Ako je strateški interes Evropske unije stabilnost i mir, onda je Balkan van euroatlanskih integracija opasnost po tu stabilnost. Zbog toga bi prvi korak trebao biti da se iskoristi postojeći pravni okvir saradnje između NATO-a i Bosne i Hercegovine i ubrzano, bez dodatnih uslova, ova zemlja primi u članstvo. Sama ta odluka bi trajno zaustavila aspiracije onih političkih snaga koje javno govore o odcjepljenju teritorije, mjenjanju granica i pripajanju drugim državama. Prijemom Bosne i Hercegovine pod sigurnosni plašt Saveza, još jedna zemlja bi se trajno izvukla iz uticaja onih političkih snaga koje su suprostavljene euroatlanskim integracijama regiona. Proširenje Evropske unije i NATO saveza na Balkan ne štiti samo Balkan, nego i cijelu Evropu. Zbog svih navedenih činjenica, Bosna i Hercegovina u NATO-u je puno više od dodatne članice. Istorija je pokazala u više navrata da nestabilnost Bosne i Hercegovine itekako može ugroziti mir u regiji pa i u svijetu. Takav razvoj događaja se nije dešavao zbog toga što je Bosna i Hercegovina imala kapacitet da pravi velika geopolitička pomjeranja, nego zbog interesa velikih sila koji su se, i još uvijek se prelamaju na njenom tlu.