Loitering municija (dronovi samoubice, kamikaza dronovi) nova je kategorija visokosofisticiranog oružja stvorenog konvergencijom bespilotnih letjelica s precizno navođenim oružjem. Često se opisuju kao jeftine mini krstareće rakete, cijene od oko 100.000 američkih dolara, što na prvi pogled ne djeluje kao jeftino naoružanje. Međutim, u usporedbi s cijenom od 900.000 američkih dolara za rakete Tomahawk Land Attack (TLAM), ili 12 miliona dolara za novi tenk, vidljive su prednosti ove municije.
Značenje riječi loitering (engl.) u najširem smislu označava duži boravak na određenom javnom prostoru bez jasne svrhe. U krivičnopravnoj terminologiji predstavlja ponašanje koje ukazuje na to da se osoba priprema na učinjenje težeg prekršaja ili krivičnog djela. Upravo ovakva definicija najbolje govori o tome zašto se određene vrste dronova nazivaju loitering municijom. Posebna karakteristika loitering municije je sposobnost da lebdi duže vrijeme prije udara, dajući vremena za donošenje odluke kada i šta napasti. Posebno je važno da, u slučaju da se ne pronađe odgovarajuća meta, može biti ponovo upotrijebljena. Treba spomenuti da se obuka za upotrebu ove municije vrši na simulatorima, što dodatno snižava troškove u odnosu na klasičnu municiju.
Loitering municija vrsta je bespilotne letjelice dizajnirane da se eksplozivnom bojevom glavom obruši na svoje ciljeve. Ovakvo naoružanje često je prijenosno i namijenjeno je za pružanje precizne, navođene podrške kopnenim jedinicama, posebno pješadiji. Opremljeni su elektrooptičkim i infracrvenim kamerama visoke rezolucije, koje omogućavaju osobi koja sa sigurne udaljenost upravlja, da locira, nadgleda i vodi letjelicu do cilja.
Mnoge zemlje krenule su u proizvodnju kamikaza dronova. Prvi operativni sistem ove vrste bio je IAI Harpy izraelske proizvodnje, od 90-ih godina dvadesetog stoljeća. Kasnije su se u razvoj uključile Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Kina, Turska, Iran, Južna Koreja i Poljska. Ruska Federacija je tek nedavno svoju pažnju usmjerila na ovaj segment namjenske industrije. Neke zemlje, kao što su Azerbejdžan ili Indija, oslanjaju se na uvoz ove tehnologije. Najveći izvoznici loitering tehnologije, prema dostupnim podacima, jesu Izrael i Kina.
Sumarno posmatrajući, dronovi samoubice imaju brojne prednosti: niža cijena nabavke, jednostavnije raspoređivanje, niža cijena obuke, mogućnost da se koriste u konvencionalnom i nekonvencionalnom ratovanju, mogu se koristiti u svim situacijama (ofanzivno i defanzivno djelovanje, povlačenje itd.), relevantni su u sukobima visokog intenziteta, mogu napasti pokretne i stacionarne mete, obustavljaju misije u kojima prijeti kolateralna šteta, precizni su i drugo. Realnu nepogodnost predstavlja mogućnost da letjelica padne u ruke neprijatelja te da upotrebom reverse technology metode razvije slične sisteme.
Sukob za autonomnu oblast Nagorno-Karabakh
Rat između Armenije i Azerbejdžana zbog kontrole regije Nagorno-Karabakh pokazao je da svijet ulazi u novu fazu ratovanja. Stijn Mitzer, nizozemski analitičar, u razgovoru za Intelektualno.com je rekao:
„Sukob u Nagorno-Karabahu pokazao je da se način na koji se vode ratovi zaista promijenio u posljednjih nekoliko godina. Zamrznuti sukob od devedesetih do 2020. godine, dolazak turskih dronova i, vjerovatno, sredstava elektronskog ratovanja, potpuno su okrenuli ploču, okončavši rat za 44 dana.“
Prema nizozemskoj istraživačkoj grupi Oryx, koja je dokumentirala vizuelno potvrđene gubitke s obje strane, Armenija je izgubila 222 tenka, 58 drugih oklopnih vozila, 540 kamiona i drugih vozila. U međuvremenu je Azerbejdžan izgubio 36 tenkova, 14 drugih oklopnih vozila i samo 31 kamion i džip. Iako je upotreba klasičnih dronova zaokupila pažnju brojnih medija i analitičara, znatno manje zanimanja je iskazano za upotrebu loitering municije, „dronova samoubica“ ili „dronova kamikaza“ od oružanih snaga Azerbejdžana. Ipak, probudila se sumnja u relevantnost tenkova. Azerbejdžan je uspio iskoristiti snagu loitering streljiva u Nagorno-Karabahu. Tvrde da je uništena armenska vojna oprema vrijedna dvije milijarde dolara. Ono što je nesporno jest da je za nekoliko sedmica ostvarena zapanjujuća pobjeda.
Je li loitering municija ugrozila poziciju tenkova?
Tokom Prvog svjetskog rata sukob je već nakon nekoliko mjeseci upao u status quo, s ogromnim brojem žrtava. Britanski oficiri Ernest Swinton i Maurice Hankey smatrali su da je neophodno konstruirati napravu koja će donijeti prevagu na bojnom polju. Tako je već 1915. godine nastao „Little Willie‟, prvi tenk. Već 15. septembra naredne godine u upotrebu ulazi tenk Mark I – prvi masovno proizvedeni tenk. Tenkovi su od tada nezamjenjiv dio arsenala svake moderne vojske, ali sve se češće čuje da ne mogu ispunjavati zadatke u uvjetima sve veće prisutnosti dronova. Upravo iz Velike Britanije, majke tenkovskog ratovanja, dolazi najveća nevjerica u vezi s budućnosti tenkova.
U svakoj fazi razvoja tenkova javljala se tehnologija koja je tu fazu inicirala, radilo se o protuoklopnim puškama iz Prvog svjetskog rata ili gunship helikopterima savremenog doba. Mnoge zemlje razvile su ATGM (antitank guided missile) sisteme, ali to nije zaustavilo evolutivni razvoj tenkova.
Velike sile poput Sjedinjenih Američkih Država, Kine i Rusije u procesu su razvoja i primjene vlastitih protumjera za bespilotne letjelice, uključujući kinetičke presretače, elektronske ometače, pa čak i za to namijenjene bespilotne letjelice. Iako ove tehnologije postoje danas, javljaju se poteškoće u njihovom razvoju po pristupačnoj stopi, navodi se u analizi Centra za strateške i međunarodne studije (CSIS). To, u suštini, znači da će oklopna vozila biti, barem izvjesno vrijeme, ranjiva na upotrebu „kamikaza dronova“. Ipak, takvo stanje neće potrajati. Već sada su u naprednoj fazi SHORAD sistemi (protuvazdušni sistemi kratkog dometa) namijenjeni za otklanjanje nove prijetnje.
Brojne kompanije već razvijaju i odgovarajuće APS sisteme (sisteme aktivne zaštite oklopnih vozila), koji će vjerovatno djelovati na dva načina: hard kill – obaranjem letjelice projektilom i soft kill – elektronskim ometanjem letjelice. Kao dodatak tome, vrijedno je spomenuti da već postoje radari dovoljno kompaktni da postanu dio redovne opreme tenka. Međudjelovanje ove dvije značajke moglo bi osigurati zaštitu od loitering municije.
Danas se mogu pratiti dva koncepta razvoja tenkova, koja nisu u direktnoj vezi s pojavom „kamikaza dronova“, jer oni inicijalno i nisu bili namijenjeni za uništavanje tenkova, već radarskih i protuvazdušnih baterija. Ruska Federacija kroz tenk „Armata‟ pažnju usmjerava na bolji oklop, aktivnu zaštitu i veću masu, dok NATO nastoji što više automatizirati tenkove, to će smanjiti broj posade i masu tenka, a povećati pokretljivost. Možda i u povećanoj automatizaciji treba tražiti odgovor na novu prijetnju iz zraka.
Northrop Grumman također razvija novi top za program američke vojske Future Attack & Reconnaissance Helicopter (FARA), koji će, između ostalog, ispaljivati rasprskavajuću municiju neophodnu za obaranje dronova. Važno bi bilo da vojska u blizini oklopnih jedinica ima raspoređene dronove koji mogu pratiti izvor signala koji upravlja „kamikaza dronom‟ i neutralizirati ga.
Sve navedeno govori da je vrijeme tenkova daleko od završenog. Naravno, brojne modifikacije će biti potrebne da bi se to ostvarilo. Zaštita vojnika na terenu kroz upotrebu oklopnih vozila ostaje važan cilj. Ako uzmemo u obzir da je opremanje oklopnih jedinica SHORAD sistemima veoma skupo, njihova bi se zaštita trebala zasnivati na kombiniranju preostalih rješenja.
