Nakon eskalacije sukoba u Ukrajini, a sa stanovišta međunarodnog ratnog i humanitarnog prava, agresije na međunarodno priznatu, suverenu i nezavisnu državu, Evropa i svijet su se našli pred najvećim sigurnosnim izazovom nakon Kubanske krize 1962. godine. Snažnim i neočekivanim odgovorom od strane NATO-a i demokratskog i liberalnog poretka u cjelini, čime je i Rusija iznenađena, stvorena je napetost koja bi u najgorem slučaju mogla eskalirati u sukob između NATO-a i Rusije. Ozbiljne implikacije koje donosi „novo stanje“, reflektiraju se direktno i na sigurnost regije Balkana, a posebno Bosne i Hercegovine. U stanju takve opće krize koja je zahvatila Evropu, Bosna i Hercegovina bi morala iskoristiti mehanizme utvrđene Dejtonskim mirovnom sporazumom, kako bi održala stabilnost i sigurnost. Trenutne međunarodne vojne snage, poznate kao EUFOR, ili Operacija Althea (Operation Althea), pravni su sljednik misije SFOR-a (kao i UNPROFOR-a i IFOR-a), koje služe kao garant mira u Bosni i Hercegovini. Njen pravni osnov, na kojem se temelji djelovanje i aktivno prisustvo na teritoriji Bosne i Hercegovine, jeste Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini (Dejtonski sporazum).
Prema Dejtonu NATO je zadužen za sigurnost u BiH
U Aneksu 1-A Sporazuma, Članom I, definisane su opće obaveze vojnog aspekta implementacije Dejtonskog sporazuma, na tragu uspostavljanja višenacionalnih snaga za vojnu provedbu mira. Početkom 21. stoljeća, tačnije 2002. godine, putem aranžmana pod nazivom „Berlin Plus“, NATO i EU su dogovorili saradnju po pitanjima odbrane i sigurnosti. Tim sporazumom Evropska unija ima pravo pristupa sigurnosnim kapacitetima NATO saveza ubsličaju potrebe. U sklopu jednog takvog aranžmana, uspostavljen je i EUFOR. Ovo se može posmatrati i kao način uspostavljanja veće kohezije sa sjeveroatlanskim sistemom kolektivne sigurnosti u državama EU koje nisu članice NATO-a.
Sam Dejtonski mirovni sporazum predvidio je i nedvosmisleno utvrdio stalno prisustvo NATO snaga u BiH, koje prema slovu Sporazuma Član I, stav 1. tačka b., „može uspostaviti takve snage koje će djelovati pod vlašću te podložno vodstvu i političkom upravljanju Sjevernoatlantskog vijeća (u daljem tekstu “NAC”) kroz zapovjedničko ustrojstvo NATO-a.” Ovim je vidljiv pravni osnov kontinuiranog prisustva snaga NATO-a u BiH, precizno utvrđen na temelju međunarodnog prava. Važno je još jednom naglasiti, iako je to dobro poznato, na ovaj Sporazum svoj potpis su stavile i strane u sporazumu Savezna Republika Jugoslavija (čija sljednica je današnja Srbija) i Republika Hrvatska, kao Rusija u svojstvu svjedoka uz ostale sile svijeta.
Stav 2. Tačka b. prethodnog člana, eksplicitno naglašava djelovanje NATO snaga i vojnih misija u smislu potpore i poduzimanja potrebnih koraka, ukljućujući i upotrebu sile. U zvaničnom izvještaju NATO-a, po pitanjima NATO-EU strateškog partnerstva, istaknuto je kako je 2004. godine EUFOR nastavio put SFOR-a, s tim da, dugoročna politička posvećenost i prisustvo NATO-a u Bosni i Hercegovini ostaje nepromijenjena. Na taj način, uspostavljen je i NATO štab Sarajevo, koji prema tome ima pravo izvoditi i specifične vojne zadatke.
U smislu ocjenjivanja ovakve situacije, treba shvatiti da ovo nisu pitanja čisto i samo podložna političkoj volji. Poštujući zajedničku i slobodnu volju strana u sporazumu, on za strane predstavlja zakon, prema latinskoj maksimi pacta sunt servanda. Temelje poštovanja ove pravne maksime u međunarodnom pravu, postavila je Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora iz 1969. godine. Međutim, uvijek treba imati na umu da postoje države i njeni predstavnici koji pokušavaju izaći iz okvira međunarodnog prava, i kršiti ga upotrebom sile.
Šta nakon EUFOR-a?
Misija EUFOR-a od 2004. godine, svakih 12 mjeseci, produžava se rezolucijama Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija. Odredbe rezolucija daju nam razrađen uvid u to šta one podrazumijevaju. Misija EUFOR-a je u trenutnom aktivnom mandatu, produžena 3. novembra 2021. godine Rezolucijom 2604. Rezolucija se sastoji od 5 odredbi koje se pozivaju na Član VII Povelje Ujedinjenih Nacija, a koja predviđa prava Vijeća sigurnosti na donošenje odluka. Uvidom u Član VII, i u njemu Član 24. i 25., članice Ujedinjenih nacija, „saglasne su da prihvate i izvrše odluke Vijeća sigurnosti u skladu sa ovom Poveljom.“
S dobivenim legalitetom, (čime dobijaju pravnu snagu), Rezoluciju 2604 možemo posmatrati kao pravni tekst. U trenutnoj geopolitičkoj situaciji dodatnu napetost stvara iznošenje u javnost mogućnosti da bi Rusija kao stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a mogla staviti veto na produženje mandata EUFOR-a u BiH. Međutim, da li je to tako?
Uzimajući u obzir prethodno naglašene članove Sporazuma, Odredbom br. 4, Rezolucije 2604, Vijeće sigurnosti eksplicitno ovlašćuje države članice UN-a, da poduzmu sve potrebne mjere po zahtjevu EUFOR-a ili NATO štaba, u odbrani prisustva EUFOR-a i NATO-a i asistenciji ovih organizacija, kao i da priznaje pravo obje organizacije, uključujući NATO, da preduzmu mjere odbrane od napada ili prijetnje za napadom. Vidimo kako se odredbe Dejtonskog sporazuma mnogo ne razlikuju od Rezolucije 2604 po pitanju vojnog prisustva NATO snaga na teritoriji Bosne i Hercegovine, jer NATO ima pravo stalnog prisutva u BiH, i njegovo učešće se reflektira putem njegovih raspoloživih efektiva, a geografski i politički odgovara nadležnosti Vrhovnog štaba savezničkih sila u Evropi, kao i Sjevernoatlantskog vijeća NATO-a.
Ne postoje dileme o stalnom angažmanu NATO-a u BiH, jer je njegov pravni osnov propisan kroz odredbe Dejtonskog mirovnog sporazuma, čime možemo očekivati angažman NATO-a u slučaju i de facto neuspjelog produženja mandata EUFOR-a. Prominentni stručnjaci iz ove oblasti ističu da manje EUFOR-a u BiH može samo značiti više NATO-a. Na ovo se može dodati kako je i sam EUFOR, projekat koji bez NATO uticaja ne bi imao stvarnu težinu. To potvrđuje dugo ponavljani stav, kako je Bosna i Hercegovina odavno i praktično u strateškoj dubini NATO saveza, i ako BiH nije u NATO-u, NATO je u BiH još od 1995. godine.
