Izuzetno mi je zadovoljstvo da vas sve pozdravim i da vam poželim uspješan rad. Drago mi je što sam u posjeti Sarajevu u vrijeme održavanja ove vaše konferencije, i što ste me pozvali da vam se kratko obratim bez pretenzije da izričem velike misli i definitivne stavove na ovu danas najaktuelniju svjetsku temu. Otvoreno je i politički intrigantno pitanje da li je multipolarni svijet moguć, kao što je očigledno da je svijet dominacije jedne preostale super sile nakon završetka hladnog rata defnitivno završen.
Rastakanje geopolitičkog monopola SAD-a išlo je postepeno. Faktor koji je tome nesumnjivo doprinosio je globalizacija koja je uticala na stvaranje stanja u mđunarodnim odnosima u kojem su tradicionalni elementi moći – teritorija, stanovništvo, ekonomska snaga – dobili snažan odgovor kroz meku moć znanja, informacija i upravljanja vremenom.
Jedna od najvažnijih posljedica procesa globalizacije je stalan rast međupovezanosti i to na svim nivoima i u svim sferama djelovanja. Brojni pokazatelji govore da je riječ o procesu koji je nepovratan. Sve ovo će nesumnjivo uticati na promišljanja i djelovanja aktera međunarodne politike. Prethodnu fazu karakterisala je afirmacija regionalnih političkih faktora. Ali opet, njihova uloga je manje ili više bila oblikovana kroz određenu bliskost nekoj od velikih država. O tome svjedoči pojava brojnih regionalnih kriza i traženje rješenja za njih. Sjedinjene Američke Države su sigurno svjesne da politika hegemonije u takvim uslovima više nije održiva, i da je ekstremno skupa. Zato je sada u toku stvaranje nekog novog svijeta. Kakav će biti i da li će biti multipolaran mislim da u ovom trenutku niko ne zna. Ni oni koji su aktuelne procese izazvali i ubrzali. Prisutna su različita mišljenja i brojne analize o tome jesmo li ili koliko smo bliži multipolarnom svijetu. Negdje ranije je bivši visoki predstavnik EU za vanjsku i bezbjednosnu politiku Žozef Borelj govorio o svijetu kompleksne multipolarnosti.
Posmatrano iz ugla političke teorije, da bi imali multipolarni svijet morali bi prethodno imati jasno definisane polove u takvom sistemu međunarodnih odnosa. Sada, čini se da samo dvije zemlje imaju sve karakteristike da budu polovi – miks tradicionalne i meke moći u vidljivim i brojnim pokazateljima globalnog uticaja – to su SAD i Kina. A ostali? Evropska unija koja nas Evropljane prevashodno zanima i dalje sebe traži. Evropska politička zajednica je još uvijek cilj duboko zavisan od partikularnih nacionalnih interesa. Istina je da ni do sada niko nije smetao EU da jasnije i ambicioznije definiše svoje ključne politike – vanjsku i bezbjednosnu. Ona je sada zatečena američkim pivotom prema Pacifiku. Ali, to bi prevashodno morao biti podsticaj EU da, ne napuštajući prioritetnost evroatlantskog partnerstva, zasnovanog na vrijednostima, osnaži svoj politički identitet, kako bi sačuvala geopoličku konkurentnost.
Rusija – nakon agresije na Ukrajinu teško da to može biti u skorijoj budućnosti, ali evroazijskog diva nikada ne smijemo skinuti s liste potencijalnih polova. Tu su Indija, Japan, Turska, Brazil, članice BRIKS-a, da ne analiziramo pojedinačno. Logika, a i ponašanje SAD-a govori da oni ne žele dosadašnju ulogu hegemona, posebno, ne onog ko na sebe prima najveći teret odgovornosti i finansijskog tereta. Ali da jednako ne žele ni svijet u kojem će biti jedna od dvije super sile – tj. svijet u kojem će uticaj i moć dijeliti sa Kinom. Ipak, međuzavisnost je nepovratna i SAD kao visoko razvijena država to veoma dobro razumije.
Optimističan pogled bi me naveo na razmišljanje da će SAD pokušati da podstaknu ili potpomognu stvaranje igrača – za nas bi bilo najbolje da to prije svih bude EU – i da će raspodjelom moći sa bliskim sistemima pokušati da nadomjeste negativne posljedice međuzavisnosti koja je dovela do realnosti da je teško očekivati i graditi apsolutnu prevlast u bilo kojoj sferi. No, s druge strane postoji bojazan da bi tu ulogu mogla dobiti i Rusija, u namjeri da se pridobije na svoju stranu u pozicioniranju prema Kini. Pa ipak, ne mislim da je to naročito realno, tačnije djeluje mi zakašnjelo. Zato je pred nama, čini mi se neki vid multipolarnosti, gusto prožet međuzavosnosću. Međutim, ono što više brine od toga da li će svijet biti multipolaran ili ne, jeste da li će to biti međunarodni poredak zasnovan na pravilima ili gdje je u tome multilateralizam. Iz našeg ugla ključno je pitanje gdje će se u svemu tome naći naš region, koji je kroz istoriju uvijek bio neka vrsta političkog senzora globalnih procesa koje su kreirale velike sile. Tema svakako zaslužuje daleko dublju i opširniju elaboraciju. Siguran sam da ćete imajući u vidu respektabilan sastav učesnika Konferencije i renome vašeg Institura pružiti validan doprinos traženju odgovora na ovu temu.
I na kraju: da li je multipolarni svijet moguć? Možda je odgovor poodavno anticipirao Nelson Mendela: ‘’Uvijek sve izgleda nemoguće dok to ne uradite’’.
Hvala na pažnji.
