Prije skoro devet godina, samo nekoliko dana prije glasanja u Vijeću sigurnosti UN-a o britanskom nacrtu rezolucije o genocidu u Srebrenici 8. jula 2015, napisao sam tekst na koji je reagirao tadašnji premijer Srbije Aleksandar Vučić.
Početak ga je posebno iritirao: “Sanjajmo samo jednu minutu da Srbija i Bosna i Hercegovina zajednički predlože rezoluciju o srebreničkom genocidu. I da to učine u Beogradu i Sarajevu. Pretpostavimo da službena Srbija konačno prizna zločin kojeg su pravosudne institucije civiliziranog svijeta više puta dokazale i pravosnažno presudile. Pomislimo na jednu sekundu da ova vlast bh. entiteta Republika Srpska prizna za šta su istim pravosnažnim presudama visoki vojni i politički predstavnici one vlasti RS-a bili odgovorni. Pretpostavimo da premijer Srbije Aleksandar Vučić izgovori tu riječ kad govori o strašnom zločinu… Pomislimo da se on i Milorad Dodik skrušeno poklone pred nevinim žrtvama i da, rame uz rame s političkim predstavnicima BiH, odaju počast i pošalju jasnu poruku civiliziranom svijetu da je rat u Bosni i Hercegovini završen. Tada bi suvišne bile i evropske, i američke, i britanske rezolucije. U Potočarima bi suvišni bili i Joe Biden, i Bill Clinton, i Ahmet Davutoglu, i Federica Mogherini… Bilo bi dovoljno da mi sami, onako komšijski, u svojoj boli, s naučenim lekcijama iz prošlosti, gledamo u svijetlu budućnost. Ali, da se ne lažemo. Službena Srbija nema te snage. Njena politika nema te vizije. Aleksandar Vučić nema te hrabrosti. Rat u Bosni i Hercegovini još nije završen. Zato nam u Srebrenici trebaju i Joe Biden, i Bill Clinton, i Ahmet Davutoglu, i Federica Mogherini… I zato nam trebaju rezolucije i Evropskog parlamenta, i američkog Kongresa, i Vijeća sigurnosti UN-a… Treba nam i vanjski faktor, da nadzire da nas kakav umišljeni i pomahnitali nacionalista ne vrati 20 godina unazad i da rat iz svoje glave ne prenese u naša sela i gradove. Treba nam i vlastita snaga i pamet da ostanemo ustrajni u odbrani pravosudne istine, demokratske i cjelovite države.”
Diplomatija BiH i Srbije u neposrednom okršaju
Danas, gotovo devet godina nakon pirove pobjede Srbije u Vijeću sigurnosti UN-a uz podršku ruskog veta, Rezolucija o Srebrenici ponovo je aktuelna. Ovaj put države članice odlučuju demokratski u Generalnoj skupštini UN-a, bez prava veta, alisvakako duž krhke geopolitičke linije razdvajanja. Od toga je dramatičnija samo diplomatska borba Bosne i Hercegovine i Srbije za svaki mogući glas na uzavreloj svjetskoj pozornici.
Indikativno je da ni devet godina nakon ruskog veta, organi BiH nisu odustali od odbrane pravosudne istine civiliziranog svijeta, uprkos svim mogućim negacijama i opstrukcijama iz entiteta RS. Već nekoliko mjeseci, daleko od očiju javnosti, predsjedavajući Predsjedništva BiH, Denis Bećirović, radi na rezoluciji. Proteklih je nekoliko dana, zajedno sa članom Predsjedništva Željkom Komšićem, aktivno lobirao u New Yorku na najvišim razinama UN-a, uključujući stalne predstavnika država članica. Nije zanemariva ni sinergija od Predsjedništva BiH, preko Ministarstva vanjskih poslova, do diplomatskih i konzularnih predstavništava bez obzira na međusobne animozitete nekih važnih sudionika. Ministar vanjskih poslova BiH Elmedin Konakovićsnimio je video poruku, mada bi par telefonskih poziva kolegama ministrima, koji su neodlučni po pitanju glasanja, bila efikasnija diplomatska komunikacija. Prema saznanjima ovog autora, ambasadori BiH imaju jasne instrukcije iz sjedišta po kojima postupaju u državama koje rezidentno ili nerezidentno pokrivaju. Posebno se ističe koordinacija između Predsjedništva BiH i Stalne misije BiH pri UN-u. Angažman šefa misije BiH pri UN-u Zlatka Lagumdžije, pokazao se kao pun pogodak za tu ulogu, uključujući misiju njegovog prethodnika ambasadora Svena Alkalaja. Indirektno priznanje za temeljitu i sinhroniziranu diplomatsku akciju D. Bećirovića i Z. Lagumdžije stalo je u samo jednoj rečenici A. Vučića: “Priprema nacrta rezolucije trajala je šest mjeseci u tajnosti, o čemu nitko u Srbiji nije bio informiran.”
U svojoj borbi i lobiranju protiv Srebreničkog genocida, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić ima aktivnu diplomatsku ulogu. Za razliku od BiH, koja je preferirala multilateralni pristup, Vučić se oslanjao na bilateralno lobiranje. U posljednjih nekoliko sedmica, obavio je nekoliko neposrednih ili telefonskih razgovora na visokom ili najvišem nivou – uključujući ministre, šefove vlada i država Kine, Irana, Gane, Egipta, Azerbejdžana, kao i nekih manjih država sa kojima Srbija ima tradicionalno dobre odnose. Indikativan je broj sastanaka sa ambasadorima akreditiranim u Srbiji u posljednjih nekoliko sedmica. Ambasadori Srbije, kojima je srbijanski MIP dostavio jasne instrukcije, odlučno su djelovali, pogotovo u državama globalnog juga, koje uglavnom imaju neodlučan stav, a takvih je nemali broj. Vučić je nedavno obznanio formiranje štaba u misiji Srbije pri UN-u, te najavio sastanke sa više od 120 stalnih predstavnika država.
Kada su u pitanju verbalni istupi jedne ili druge strane primjetan je veći diplomatski takt predsjedavajućeg Bećirovića ili ministra Konakovića. Oni se uglavnom pozivaju na međunarodne presude, vladavinu prava, suživot ili pomirenje. S druge strane, predsjednik Srbije prijeti ili javno omalovažava šefa države BiH, čime pokazuje više diplomatske nervoze nego liderske ili političke snage koje navodno ima. Za Bećirovića kaže da je “niko i ništa”, “plagijator” i “lažov”. Drugo, u njegovim javnim istupima se prožima vizija Garašanina koji je svoj Nacrt počeo rečenicom da je “Srbija mala, ali da ne sme ostati takva”. Mi smo “sami”, ističe Vučić, mi takvi sami suprostavićemo se Sjedinjenim državama “po pitanju rezolucije, svom svojom snagom, malenom, beznačajnom, suprostavit ćemo se”. Vučić, međutim, prešućuje direktnu podršku Rusije i drugih nedemokratskih država trećeg svijeta koje tradicionalno glasaju protiv kolektivnog Zapada.
Komparativne prednosti jedne ili druge strane
Za razliku od BiH, koja o tome uglavnom šuti, predsjednik Srbije već nekoliko sedmica predviđa ishod glasanja u Generalnoj skupštini UN-a. Prema Vučiću, iako će pobjeda Bosne i Hercegovine biti pirova, Srbija će, unatoč impresivnoj listi država koje sponzoriraju rezoluciju, pokazati svoju snagu. Može se pretpostaviti da Srbija sa svoja 102 diplomatsko-konzularna predstavništva širom svijeta ima kvalitetnije informacije sa terena pošto ima bolju pokrivenost u državama globalnog juga gdje BiH nema rezidentnog ili nerezidentnog pristupa.
Oko trećine ambasadora BiH neće ni slijediti instrukcije iz Sarajeva, što je još jedna slabost. Zato neće biti neočekivano da neke države nužno ne podrže rezoluciju ili budu neutralne. Mnoge su već suprotstavljene Zapadu zbog neprincipijelnih stavova koje po njima Zapad manifestira, uključujući države koje imaju bliske odnose s Rusijom ili Kinom. Izjava iranskog ambasadora u Beogradu nije izuzetak; ona može biti simptomtrenutnog razmišljanja država globalnog juga, nesvrstanih, uključujući neke države s muslimanskom većinom. Iran će, prema posljednjim indikacijama, ipak glasati u korist BiH.
Postoji još jedna sadržajna razlika u pristupu Bosne i Hercegovine i Srbije, koja može imati neke efekte na konačan ishod glasanja. Dok se BiH uglavnom oslanja na logiku i argumente međunarodnog prava, suživota i pomirenja, Srbija ga vraća na teren uzavrele međunarodne politike i geopolitike. BiH insistira na Rezoluciji koja osuđuje negiranje genocida te veličanje ratnih zločinaca, dok se države članice UN-a potiču na čuvanje sudski utvrđenih činjenica radi sprječavanja revizionizma i ponavljanja genocida.
S druge strane, Srbija koja izbjegava pravosudnu istinu civiliziranog svijeta ističe političke, nacionalne ili proceduralne razloge. “To pitanje je izmješteno iz Vijeća sigurnosti UN-a u Generalnu skupštinu UN-a protupravno”, kaže Vučić. Predsjednik Srbije insistira da je sponzoriranje Rezolucije od strane država kolektivnog Zapada zapravo čiščenje njihove moralne savjesti za sve neprincipjelne politike i postupke iz prošlosti, uključujući neprincipijelne stavove Zapada kada je u pitanju kolektivno kažnjavanje palestinskog naroda u Gazi.
Šta BiH može poboljšati u foto finišu svog lobiranja?
Fokus diplomatskih predstavnika BiH na argumentima međunarodnog prava ili na povezanom multilateralnom pristupu je razumljiv, kao što je bilo očekivano da Srbija preferira političke interese i direktne bilateralne kontakte. Međutim, predstojeće glasanje u Generalnoj skupštini UN-a nije samo multilateralna borba na terenu međunarodnog prava. Ta borba je dobrim dijelom dobivena na međunarodnim sudovima kroz presude na Haškom tribunalu za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnom sudu pravde. Nije čak ni moralna, jer se međunarodna politika češće rukovodi interesom, nego moralom. Mnogi šefovi misija u Generalnoj skupštini UN-a neće glasati na osnovu pravnih ili moralnih argumenata, već će slijediti političke instrukcije iz svojih matičnih država, koje su uglavnom zasnovane na nacionalnim interesima.
Zato konsultacije BiH na multilateralnoj razini nisu dovoljne. Važno je obratiti pažnju i na bilateralno lobiranje. Bitno je prepoznati i istaknuti zajedničke interese Bosne i Hercegovine i država koje dolaze s globalnog juga, nesvrstanih država, nekih država s muslimanskom većinom, država Latinske Amerike itd., koje su još uvijek neutralne. Ministar Konaković može razgovarati sa svojim kolegom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, sa kojim tvrdi da je izgradio bliske diplomatske odnose. Ističem tu državu jer je Abu Dabi prema svim indikacijama trenutno neodlučan. Na koncu, diplomatske destinacije koje još nisu donijele odluku, a takvih je najmanje 1/3, sada su najvažnije. U tom smislu, bilo bi važno da ministar vanjskih poslova ili predsjedavajući Predsjedništva BiH na temelju informacija koje pruža naša DKP služba ili neki drugi izvori obave dodatni krug telefonskih konsultacija na nivou ministara, šefova vlada ili država, te istaknu važnost glasanja u korist Rezolucije, uzimajući u obzir ne samo pravne argumente, već i međusobne odnose i interese BiH i predmetnih država. Bosna i Hercegovina igra veliku diplomatsku utakmicu i ta pobjeda mora biti velika.
Izvor: Radio Sarajevo
