Dobrodošli na konferenciju IGES 2025: “Da li je multipolarni svijet moguć?” Budući da se i sam naslov završava upitnikom, nije isključeno da ćemo nakon današnjih izlaganja i diskusija ovu dvoranu napustiti sa više pitanja nego odgovora. I to može biti izuzetno korisno jer u domenu politike konačni odgovori su rijetkost.
Svjedoci smo procesa pokušaja globalne preraspodjele političke moći i utjecaja. Sile u usponu, prvenstveno Kina, Rusija i Indija, nastoje preoblikovati postojeći međunarodni poredak, dok one koje su ga dominantno kreirale tokom posljednjih trideset godina teže njegovom očuvanju. Posljednji put kada je došlo do promjene globalne ravnoteže snaga devedesetih godina prošlog stoljeća, prostor bivše Jugoslavije platio je visoku cijenu. Ipak ostaje nada, kako je imao običaj reći bivši predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić, da je “arhitektura ovih prostora završena”.
Međutim, šta ako nije? Nažalost evidentno je da jedan politički centar u regiji, preciznije Beograd, još uvijek ne pokazuje spremnost da prihvati uspostavljenu arhitekturu. Tu nije riječ samo o nepriznavanju nezavisnosti Kosova, već o pokušajima podrivanja suvereniteta Bosne i Hercegovine i Crne Gore, s kojima Srbija ima uspostavljene diplomatske odnose. Premda Beograd formalno prihvata njihovu nezavisnost, konkretne političke aktivnosti upućuju na pokušaje destabilizacije i slabljenja ovih država iznutra, uz korištenje političkih aktera i struktura na koje ima utjecaj. Pod plaštom onoga što se naziva “Srpski svet”, uz podršku Moskve, time se potkopava i sigurnost jugoistočnog krila NATO-a i Evropske unije.
S obzirom na to da se na Balkanu vijekovima sudaraju interesi, nekad carstava a danas svjetskih sila, vrijeme je potvrdilo da su ovdašnje tenzije uglavnom refleksija pomjeranja tih velikih geopoltičkih tektonskih ploča. Zbog toga je ovaj prostor na neki način poput seizmografa koji registruje to trenje, pa bi stoga destabilizacija Balkana uvijek trebala biti signal za pravovremeno djelovanje onima koji su zainteresovani za sigurnost zapadne hemisfere. To i jeste dodatni razlog zašto je potrebno hitno ubrzati njegovu integraciju u euroatlantske strukture.
Kako bi nas Evropa bolje razumjela korisno je podsjetiti da ni sama Evropa nije tako davno okončala eru političkih sukoba. Sjetimo se da su ratovi na njenom tlu nekad trajali desetljećima. Posljednji veliki sukob završen je prije tačno 80 godina. Ubrzo potom, 1949. godine, osnovan je NATO, čime su postavljeni temelji današnjeg evropskog sigurnosnog i političkog sistema. Motiv je bio jasan: spriječiti ponavljanje krvavih ratova. Zato nije čudno što se s pravom smatra da je Evropska unija najznačajniji mirovni projekat u modernoj historiji.
Važno je ponoviti da se ujedinjenje Evrope nakon Drugog svjetskog rata gradilo uz snažnu političku, vojnu i ekonomsku podršku Sjedinjenih Američkih Država. Maršalov plan, tada vrijedan više od 12 milijardi američkih dolara, omogućio je oporavak evropskih država i jačanje transatlantskog savezništva. Ova simbioza političke i ekonomske podrške, kao i vojne zaštite, stvorila je temelje evropskog prosperiteta i stabilnosti. Time je i Amerika zadovoljila vlastite interese, dobila nova tržišta i pouzdanog partnera na evropskom kontinentu, s kojim je zajedno balansirala utjecaj moćnog Sovjetskog Saveza.
U tom kontekstu, postavlja se pitanje kako danas ubrzano integrisati Balkan i spriječiti dalju destabilizaciju evropskog kontinenta. Iako postoje euroskeptične snage u regionu, one su ipak slabije od proevropskih opcija. Ili drugačije rečeno, one su jake onoliko koliko su Sarajevo, Podgorica, Priština, Tirana, Skoplje, Brisel, London, Washington, Pariz i Berlin slabiji od Beograda i Moskve! Možda je potrebno da proevropske snage u regiji zaigraju bijelim figurama na usaglašenoj regionalnoj političkoj platformi koja može artikulisati zajednički pravac i imati jedinstven glas prema Briselu. U tom smislu dobro bi bilo da kooridnirano koristimo vlastite kapacitete, one političke, intelektualne i ekonomske, i zajednički zatražimo odlučnu podršku prijateljskih centara moći. Logično pitanje se nameće samo po sebi: „Ako Zapad sa lokalnim partnerima ne može stabilizovati Balkan, koji je okružen NATO-om i Evropskom unijom, kako će riješiti pitanje Ukrajine?“ To je još jedno pitanje za razmišljanje svima nama.
Također je važno naglasiti zašto je Balkan potreban Evropi, onoliko koliko je Evropa potrebna Balkanu? Zbog toga jer nas historija uči važnim lekcijama. Političko 20. stoljeće počelo je atentatom u Sarajevu 1914. godine, a završilo genocidom u Srebrenici 1995. Zar to nije dovoljan podsjetnik da stabilnost Balkana mora biti evropski prioritet?
Dame i gospodo,
Možda danas ne možemo sa sigurnošću reći da li će opstati postojeći poredak ili će se formirati multipolarni svijet s više ravnopravnih polova. Neki tvrde da smo već zakoračili u takav poredak, dok drugi smatraju da se još nalazimo u fazi pokušaja njegovog formiranja. Ono što znamo sigurno jeste da je svaka promjena poretka u historiji donosila nesreću ovim prostorima.
Ali ako multipolarnost i postane realnost, lično bih i dalje birao euroatlantsku orijentaciju zato što su nam potrebne progresivne i inkluzivne vrijednosti. Malim državama poput naših potrebna je dominacija principa, a ne moći. Potrebna nam je integracija, a ne testiranje sfera utjecaja na našem prostoru. Potrebni su nam demokratski, a ne autokratski standardi. Vjerujem da naš region ima kapacitete da se priključi porodici razvijenih evropskih država jer i geografski i kulturološki pripadamo Evropi. Što prije to bolje i za Balkan i za Evropu.
Hvala.
